.jpg.webp)
Meniereova bolest je periferni vestibularni poremećaj karakteriziran spontanim napadajima vrtoglavice koja traje nekoliko minuta do sati.
Meniereova bolest je periferni vestibularni poremećaj karakteriziran spontanim napadajima vrtoglavice koja traje nekoliko minuta do sati, jednostranim šumom u uhu (tinitusom), fluktuirajućim gubitkom sluha i osjećajem „punoće“ uha. Postoji nekoliko teorija o nastanku bolesti: virusna, autoimuna, vaskularna, te u 10-15% bolesnika opisano je autosomno dominantno nasljeđivanje. Smatra se da bolest nastaje zbog endolimfatičkog hidropsa, kao posljedici ili povećane proizvodnje ili smanjene apsorpcije endolimfe. Bolest se može javiti u bilo koje doba života, ali najčešće se javlja između 20 i 40 godine života. Incidencija je 10 -150 / 100 000 osoba.
Bolesnici s Menierovom bolesti žale se na istovremeno epizodnu vrtoglavicu i gubitak sluha. Bolest se javlja u „napadajima“ iza čega slijedi razdoblje bez ikakvih simptoma što može potrajati i duže vremena. Za vrtoglavicu kakarakteristično je „rotacija prostora“ koja može biti praćena mučninom i povraćanjem. Vrtoglavica obično traje od 20 minuta do 24 sata. Nakon toga neki bolesnici opisuju blaži osjećaj „ljuljanja“ što može trajati nekoliko dana. Gubitak sluha obično oscilira i u početku zahvaća niže frekvencije. Tijekom vremena gubitak sluha progredira što često rezultira trajnim gubitkom sluha na svim frekvencijama tijekom razdoblja trajanja bolesti od 8-10 godina. Promjene sluha obično se povezane s osjećajem punoće i začepljenosti te šumom u zahvaćenom uhu.
Tijek Menierove bolesti može se značajno razlikovati među bolesnicima. U nekih bolesnika opisane su jače izražene oscilirajuće smetnje sluha s epizodnim blažim vrtoglavicama dok u nekih drugih postoje jake blage smetnje sluha dok su jako izražene vertiginozne smetnje. Također sam tijek bolesti može biti različit, u nekih bolest se javlja u „clusterima“ (nakupinama) što znači da se napadaji ponavljaju u kratkom vremenskom razdobolju dok u nekih postoji duži period između ataka. Obrada i liječenje ove bolesti primarno je u domeni specijaliste za uho, grlo i nos, međutim često takvi bolesnici budu pregledani i od neurologa. Nema niti jedne dijagnostičke pretrage s kojom će se sa sigurnošću postaviti dijagnoza Menierove bolesti (osim kad se na obdukciji nađe endolimfatički hidrops) nego se dijagnoza postavlja temeljem kriterija Američke akademije za otorinolaringologiju:
- dvije spontane epizode vrtoglavice koje traju najmanje 20 minuta
- gubitak sluha koji je dokazan audiogramom
- tinitus ili osjećaj punoće u zahvaćenom uhu.
Magnetska rezonanca ne može pomoći u postavljanju dijagnoze te jedino ima smisla radi isključivanja drugih patoloških stanja. U zadnje vrijeme u postavljanju dijagnoze koriste se vestibularni evocirani miogeni potencijali. Terapija Menierove bolesti je simptomatska što znači da ne može izliječiti bolest nego samo smanjiti simptome. Provocirajući čimbenici za atake su povećani unos soli, povećano konzumiranje kofeina, alkohola, hrane bogate glutamatom i stres. Stoga identifikacija i izbjegavanje provocirajućih čimbenika može ublažiti simptome. Iako ne postoje jasni dokazi preporučuje se smanjen unos soli na 2-3 g na dan. Kofein i nikotin djeluju vazokonstriktorno te mogu reducirati mikrocirkulaciju u labirintu zbog čega se preporučuje smanjiti unos pića s kofeinom (kava, čaj, coca cola) te alkoholna pića na minimalne količine. U akutnoj fazi bolesti primjenjuju se lijekovi protiv mučnine i povraćanja (antiemetici) i benzodiazepini (lijekovi koji suprimiraju vestibularni sustav). Ukoliko simptomi duže traju u terapiju se uključuju diuretici, betahistin i kortikosteroidi. Oko 10 % bolesnika rezistentno je na terapiju te im Menierova bolest značajno ugrožava kvalitetu života. U takvim slučajevima primjenjuje se kirurško liječenje.
12.3.2019
