Paraliza sna nije fizički opasna. Ne uzrokuje oštećenje mozga, srčane udare ili gušenje. Iako se osjeća intenzivno i zastrašujuće, epizoda će završiti sama od sebe.
Većina epizoda traje nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Prestaju spontano ili kada se osobu dodirne ili joj se govori. Međutim, iako nije fizički štetna, može uzrokovati emocionalne probleme. Neki ljudi razvijaju strah od spavanja.
Razumijevanje što je paraliza sna može uvelike smanjiti taj strah. Ljudi su paralizu sna pokušavali objasniti duhovnim ili natprirodnim terminima. U srednjovjekovnoj Europi često su se krivili demoni ili vještice. Riječ „noćna mora“ izvorno se odnosila na mitsko stvorenje zvano „kobila“ koje je noću sjedilo na prsima ljudi.
U Japanu je paraliza sna poznata kao „kanashibari“, što znači „vezan metalnim lancima“. U dijelovima Afrike i Kariba ljudi opisuju duha ili utvaru kako sjedi na prsima.
Jedna poznata slika koja odražava ovo iskustvo je Noćna mora, koja prikazuje stvorenje nalik demonu kako sjedi na prsima usnule žene dok sablasni konj viri iza zavjese. Ova slika vjerno prikazuje ono što mnogi ljudi doživljavaju tijekom paralize sna.
Danas neuroznanost pruža jasno objašnjenje: ova iskustva rezultat su REM sna koji prodire u budnost, a ne nadnaravnih sila.
Koja je uloga mozga?
Suvremene studije snimanja mozga pokazuju da su tijekom REM sna emocionalni centri mozga (poput amigdale) vrlo aktivni, dok su racionalna područja, zadužena za donošenje odluka, manje aktivna. Voljni mišići tijela privremeno su paralizirani. Neurotransmiteri poput serotonina i gama-aminomaslačne kiseline (GABA) imaju ulogu u regulaciji spavanja i atonije mišića. Neravnoteža ovih kemikalija može doprinijeti paralizi sna.
Postoje dokazi koji upućuju na to da se paraliza sna može javljati u obiteljima, što ukazuje na moguću genetsku komponentu. Visoke razine stresa i tjeskobe mogu poremetiti obrasce spavanja i pridonijeti pojavi paralize sna. Psihološki stresori također mogu pojačati intenzitet i učestalost halucinacija tijekom epizoda. Osobe s poviješću traume ili posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) mogu biti podložnije paralizi sna zbog povišene razine stresa i poremećaja spavanja.
Ako se osoba iznenada probudi tijekom REM faze:
-
svijest se vraća
-
paraliza mišića ostaje
-
slike iz snova mogu se nastaviti
Ova kombinacija objašnjava strah, halucinacije i nepokretnost.
Kako se nositi s epizodom paralize sna?
Strategije koje mogu pomoći:
-
Usredotočiti se na male pokrete (micati nožnim prstima, pomicati prste). Mali pokreti mišića mogu pomoći tijelu da se potpuno probudi.
-
Kontrolirati disanje – disati polako i ravnomjerno.
-
Zatvoriti oči. Ako su prisutne halucinacije, zatvaranje očiju i fokusiranje može smanjiti strah.
Kako spriječiti paralizu sna?
Iako se ne može uvijek spriječiti, rizik se može smanjiti:
-
Održavanjem redovitog sna – odlazak u krevet i buđenje u isto vrijeme svaki dan, čak i vikendom.
-
Dovoljnim snom – većini odraslih potrebno je 7–9 sati sna po noći.
-
Udobnim okruženjem za spavanje – tiho, tamno i hladno okruženje. Zavjese za zamračivanje, čepići za uši i uređaji za bijeli šum mogu biti korisni.
-
Smanjenjem stresa – tehnike opuštanja poput meditacije, dubokog disanja ili lagane tjelovježbe mogu poboljšati kvalitetu sna. Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) i drugi terapijski pristupi mogu pomoći u upravljanju tjeskobom, stresom i traumom.
-
Izbjegavanjem spavanja na leđima – općenito se preporučuje spavanje na boku.
-
Ograničenjem alkohola i obilnih obroka prije spavanja te smanjenjem unosa stimulansa i određenih lijekova koji mogu poremetiti san.
Povremena paraliza sna je normalna i ne zahtijeva liječničko liječenje. Ako su epizode vrlo česte i praćene pretjeranom pospanošću tijekom dana, potrebno je provesti studiju spavanja radi procjene ciklusa sna.
Polisomnogram prati disanje, otkucaje srca i moždanu aktivnost tijekom spavanja te može dijagnosticirati paralizu sna ili otkriti poremećaje poput apneje u snu. Test višestruke latencije sna (MSLT) mjeri koliko brzo osoba zaspi i kakvu vrstu sna doživljava te pomaže u otkrivanju poremećaja poput narkolepsije.
Do paralize sna dolazi kada se um probudi prije nego što je tijelo u potpunosti izašlo iz REM faze sna. Rezultat je privremena paraliza, često popraćena živopisnim, a ponekad i zastrašujućim halucinacijama. Iako paraliza sna nije fizički štetna, može se doživjeti kao traumatična. Neki se ljudi osjećaju posramljeno ili se boje razgovarati o tome, dok drugi vjeruju da to znači da s njima „nešto nije u redu“. Otvoren razgovor može smanjiti strah i osjećaj izolacije. Razumijevanje onoga što se događa u mozgu može transformirati iskustvo iz zastrašujućeg u podnošljivo. Uz dobre navike spavanja, većina ljudi može smanjiti učestalost paralize sna ili se s njom učinkovito nositi.
23.2.2026
