Testosteron je glavni muški spolni hormon koji se velikom većinom (oko 90% ukupne količine) stvara u testisima dok preostali dio nastaje u nadbubrežnim žlijezdama.
Testosteron je glavni muški spolni hormon koji se velikom većinom (oko 90% ukupne količine) stvara u testisima dok preostali dio nastaje u nadbubrežnim žlijezdama. Izlučuju ga Leydigove stanice u tkivu testisa na poticaj hormona hipofize. Endokrinolozi i pedijatri se njime bave u okviru raznih razvojnih anomalija i kasnijih stanja smanjene funkcije spolnih žlijezda (u ovom slučaju testisa). Takva su stanja nazvana hipogonadizam ili, točnije, hipogonadizam je samo jedno od obilježja razvojnih anomalija bilo da je njegov uzrok u samim testisima, hipofizi (sekundarni hipogonadizam) ili dijelu mozga zvanom hipotalamus.
Testosteron je bitan hormon za pravilan spolni razvoj i njegovim ponovnim (drugim) lučenjem zapravo započinje pubertet. Prva faza lučenja testosterona odvija se još u maternici u vrijeme embrionalnog razvoja i utječe na pravilnu spolnu diferencijaciju ploda. Taj hormon uspostavlja i održava mnoge funkcije u tijelu muškarca o čemu je bilo govora u prošloj kolumni pod naslovom – andropauza. Tako je, u okviru urološke struke, testosteron iznimno važan za plodnost muškarca što je izravno povezano s razvojem i funkcijom prostate. Napomenimo ovom prilikom još jednom da je prostata žlijezda namijenjena reprodukciji i nema nikakve skrivene tajne seksualne moći muškarca! Međutim, isto tako je istina da muško dijete kastrirano prije puberteta odnosno, najčešće, oboljelo od nekih bolesti s komplikacijama, kao što je npr. mumps (parotitis ili zaušnjaci), može kasnije biti trajno neplodno zbog oštećenja testisa (moguća komplikacija zaušnjaka). Slično, oštećenje funkcije testisa može nastati i prilikom izostalog ili zakašnjelog spuštanja testisa u mošnje (skrotum) što se naziva kriptorhizam (u doslovnom prijevodu s grč – „sakriveni testis“). U dječjoj dobi tu bolest medikamentozno liječe pedijatri -endokrinolozi, a dječji kirurzi i urolozi kirurškim putem spuštaju i fiksiraju testis u skrotum. Ta operacija se naziva orchydopexia. U testisu koji se nije na vrijeme spustio u skrotum postoji veća vjerojatnost za kasniji razvoj raka testisa. S druge strane, predpubertalni kastrati ne mogu kasnije oboljeti od raka prostate niti se u njih može razviti uvećanje prostate – benigna hiperplazija prostate (BPH).
Nadalje, normalna funkcija testosterona znatno utječe u kasnijoj dobi muškarca na povećanje prostate i poremećeno mokrenje vezano uz uvećanu prostatu. Zašto se takav scenario ne dešava u svih starijih muškaraca – točan odgovor ne znamo. Upravo jedna skupina lijekova, koju uzima mnogo starijih muškaraca s uvećanom prostatom, inhibitori 5-alfa redukaze, djeluju sprečavajući daljnji rast prostate (finasterid, dutasterid). 5-alfa reduktaza je enzim koji omogućuje prijetvorbu testosterona u njegov aktivni oblik – dihidrotestosteron (DHT), a njegovom blokadom onemogućuju se učinci testosterona na daljnji rast prostate.
Bolesnici u kojih postoji erekcijska disfunkcija (ED) organskog porijekla također mogu „žrtve“ nedovoljnog izlučivanja testosterona. Najčešće se takvi nalaze u skupini muškaraca koji uzimaju lijekovie za bolju potenciju, ali nema zadovoljavajućeg odgovora na lijek. Razlog neučinkovitosti mogu biti seksualne psihološke prepreke ali i smanjena sekrecija testosterona. U takvim situacijama potrebno je odrediti testosteron (slobodni i vezani) te jedan protein (SHBG) koji ga veže i tako čini inaktivnim u serumu. Zbog specifičnosti dnevnog ritma izlučivanja testosterona najbolje je krv za te pretrage izvaditi oko 9 sati i nijem nužno biti natašte.
O odnosu testosterona i raka prostate pisat ću u jednoj od slijedećih kolumni.
31.1.2018
