Svjedoci smo pojave epidemijskih razmjera oboljenja kardiovaskularnih bolesti koji uzrokuju gotovo 50% ukupne smrtnosti u Republici Hrvatskoj. U te bolesti spadaju koronarna bolest srca (uključujući infarkt miokarda), moždani udar i periferna arterijska bolest…
Svjedoci smo pojave epidemijskih razmjera oboljenja kardiovaskularnih bolesti koji uzrokuju gotovo 50% ukupne smrtnosti u Republici Hrvatskoj. U te bolesti spadaju koronarna bolest srca (uključujući infarkt miokarda), moždani udar i periferna arterijska bolest. Budući da te bolesti zahvaćaju organske sustave koji su bitni za normalno funkcioniranje cjelokupnog organizma od iznimnog je značaja da se smanji štetan učinak nakon incidenta na ciljani organ, te da se čim prije započne sa oporavkom tog organa u svrhu očuvanja njegove funkcije.
Budući da će ovdje biti riječi o kardiološkoj rehabilitaciji, naša pozornost će biti usmjerena na oporavak srčane funkcije nakon koronarnog incidenta ili jednog od postupaka revaskularizacije. Možemo reći da je kardiološka rehabilitacija organizirani skup postupaka koji je usmjeren prema dijagnosticiranju, optimizaciji liječenja i pripremi bolesnika prema sekundarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti, što znači, u svrhu sprječavanja ponovne pojave stanja koje dovodi do bolesti kardiovaskularnog incidenta. Ona uključuje integrirani pristup preventivnih, dijagnostičkih, terapeutskih i rehabilitacijskih mjera čija je svrha postizanje maksimalnog zdravlja, uključujući i osobnu, obiteljsku i socijalnu sredinu.
Današnji podaci dobiveni iz brojnih studija kažu da uspješno implementirana sekundarna prevencija kardiovaskularnih bolesti dovodi do značajnog poboljšanja u preživljavanju, poboljšanju kvalitete života, smanjenju potreba za intervencijama, kirurškim i/ili perkutanim intervencijama sa značajnim smanjenjem ukupnog socijalnog i ekonomskog tereta bolesnika. Stoga možemo reći da su ciljevi kardiološke rehabilitacije poboljšavanje srčane funkcije i općeg zdravlja bolesnika, potpora implementaciji dugoročnih promjena u načinu života (reduciranje čimbenika rizika), povećanje samopouzdanja, smanjenje rizika od koronarnog događaja u budućnosti, te u konačnici poboljšanje kvalitete života bolesnika. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje danas odobrava kardiološku rehabilitaciju za stanje nakon infarkta miokarda, stanje nakon kirurške revaskularizacije miokarda aortokoronarnim premoštenjem (“bypass”), stanje nakon plastike ili zamjene srčanih zalistaka, perkutane transluminalne koronarne angioplastike (PTCA) ili postavljanje krvožilne potpornice (stenta), stanje nakon transplatacije srca ili druga stanja koja se odobravaju (šećerna bolest, periferna arterijska bolest, plućna hipertenzija, kongenitalne srčane malformacije).
Program kardiološke rehabilitacije sastoji se od početne procijene bolesnika, fizički treninga, te edukaciju o kardiovaskularnim čimbenicima rizika u svrhu sekundarne prevencije, uključujući nutricionističko savjetovanje i kontrolu tjelesne mase. Tim za kardiološku rehabilitaciju se sastoji od liječnika koji su zaduženi za praćenje procesa kardiološke rehabilitacije, medicinskih sestara koje su u direktnom kontaktu sa bolesnikom, psihologa, nutricionista, te fizioterapeuta koji su najvažnija karika budući da su direktno uključeni u provedbu fizičkog treninga.
Brojna su istraživanja dokazala kako vježbanje ima Antiaterogeni učinak (smanjenje tjelesne mase, smanjenje povišenog krvnog tlaka, smanjenje serumskih triglicerida, poboljšanje na osjetljivost inzulina, korištenje glukoze i smanjenje rizika od šećerne bolesti tipa 2, te antiagregacijski učinak), poboljšanje endotelne disfunkcije, mijenjanje djelovanja autonomnog živčanog sustava, antiishemijski učinak i antiaritmijski učinak. Sa velikom sigurnošću možemo reći da vježbanje djeluje sinergijski sa standardnom terapijom kojom se danas služimo u primarnoj i sekundarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti (beta-blokatori, ACE-inhibitrori, statini, acetil-salicilna kiselina). Program kardiološke rehabilitacije sastoji se od početne procijene bolesnika, fizičkog treninga, te edukaciju o kardiovaskularnim čimbenicima rizika u svrhu sekundarne prevencije, uključujući nutricionističko savjetovanje i kontrolu tjelesne mase.
U svrhu uključivanja bolesnika u odrđenu vrstu fizičkog treninga potrebno je odrediti da li postoji određeni kardiovaskularni rizik za takvog bolesnika ili ne obzirom na njegovo zdravstveno stanje. U prvu skupinu spadaju zdravi pojedinci koji nemaju nikakvih povećanih kliničkih dokaza o postojećim kardiovaskularnim rizicima za vježbanjem, dakle takvi bolesnici mogu slobodno započeti sa treningom bez ograničenja. U drugu skupinu spadaju bolesnici sa stabilnom koronarnom bolešću koji imaju nizak rizik od nastanka kardiovaskularnih bolesti. U treću skupinu spadaju bolesnici umjerenog ili visokog rizika od srčanih komplikacija tijekom ili nakon vježbanja (višestruki infarkt miokarda, preživjeli srčani arest, NYHA III-IV, MET <6, znakovi ishemije u EKG testu opterećenja) koji zahtijevaju povećan oprez kod provođenja fizičkog terninga. U četvrtu skupinu spadaju bolesnici kod kojih je apsolutno zabranjeno provođenje ikakvog treninga budući da se tu rani o bolesnicima sa nestabilnom koronarnom bolešću kod kojih se zahtijeva dodatna intervencija u smislu revaskularizacije srca (putem stenta ili srčane premosnice). Dakle, fizički trening za vrijeme kardiološke rehabilitacije je individualan i procjenjuje se za svakog bolesnika pojedinačno. Izvođenjem određenih pretraga u svrhu procjene stanja moguće je bolesnika prebacivati iz jedne skupine u drugu i na taj način smanjivati njegov rizik od kardiovaskularnog incidenta tijekom vježbanja. Sam se fizički trening sastoji od početna procjena bolesnikove fizičke spremnosti kojom se utvrđuje njegova ukupna snaga i izdržljivost potrebna za izvođenje vježbi. Zatim se određuje vrsta treninga koji je u početku kratkotrajan i manjeg intenziteta (poput hodanja, plivanja, vožnje bicikle i sl.).Za vijeme provođenja treninga prati se odgovor bolesnika za fizičko opterećenje (do granice umora), te ga se potiče na daljnje dugotrajno vršenje fizičke aktivnosti u svrhu poboljšanja fizičke spremnosti.
Sama se kardiološka rehabilitacija sastoji od tri faze. Prva faza je akutna ili postakutna bolnička faza koja predstavlja započinjanje fizičkog treninga u bolesničkom krevetu neposredno nakon koronarnog incidenta ili kardiovaskularne operacije. Uključuje vježbe disanja i istezanja u krevetu, ustajanje i hodanje po hodniku, započinje edukacija bolesnika i njegove obitelji o bolesti i kardiovaskularnim rizičnim čimbenicima. Pušenje je zabranjeno i uvode se mjere sekundarne prevencije. Na kraju te faze se pokušava učiniti procjena stanja kod otpusta testom opterećenja sa opterećenjem 50-75W tijekom 5 min. Rehabilitacija se nastavlja u drugoj fazi i nastupa odmah ili nekoliko tjedana nakon prve faze. U toj fazi bolesnik se upućuje u Ustanovu za stacionarnu ili ambulantnu rehabilitaciju. Danas se preporuča da stacionarna kardiološka rehabilitacija traje od 3-5 tjedana, dok se za ambulantnu preporuča trajanje od 8-12 tjedana. Fizički trening tijekom te faze je najbitnija komponenta jer je potrebno oporaviti srčani mišić koji je „ošamućen“ nakon infarkta miokarda ili operacije. Stoga ga je potrebno pažljivo proračunatim vježbama istrenirati i vratiti mu snagu. Takav trening obuhvaća korištenje skupina velikih mišića aerobnim vježbama poput hodanja, trčanja, plivanja, vožnja bicikle, veslanje i sl. Vježbe bi trebale biti manjeg intenziteta čime se smanjuje mogućnost ozljede i trebaju biti jednostavne i pružati osjećaj zadovoljstva kako bi bolesnik čim duže nastavio sa vježbanjem. Preferira se dugotrajnost izvođenja vježbi u odnosu na težinu kako ne bi došlo do ranog iscrpljivanja bolesnika i preopterećenja za srce! Preporuča se provođenje treninga barem tri puta tjedno, a po mogućnosti svakodnevno tijekom rehabilitacije. Bolesnika se upućuje na postizanje njegove optimalne srčane frekvencije tijekom viježbanja, a ona iznosi oko 70-80% njegovog maksimalnog pulsa (maksimalni puls se izračunava tako da se od broja 220 oduzme broj njegovih godina). Bolesnici sa povećanim rizikom od nastanka kardiovaskularnih bolesti zahtijevaju povećano praćenje za vrijeme treninga putem EKG monitoringa. Bitno je učiniti procjenu napretka bolesnika na početku i na kraju programa rehabilitacije objektivnim kliničkim mjerenjima tijekom izvođenja vježbi, kao i reakciju bolesnika na fizički napor i njegovo ponašanje. To je moguće najlaše postići testom opterećenja ili joj jednostavnije, 6-minutnim testom hodanja. Njime se prati tlak i puls bolesnika, prijeđeni put za vrijeme trajanja testa, EKG zapis, te bolesnikova procjena opterećenja prema Borgovoj skali.
Jedna od bitnijih komponenti kardiološke rehabilitacije je psihološka potpora. Bolesnici identificiraju i uče se nositi sa širokim spektrom psihosocijalnih tegoba koje se javljaju nakon kardiološkog incidenta (depresija, tjeskoba, negiranje…). Osjećaj manjka fizičke energije dodatno ih sputava i obeshrabruje u daljnjim treninzima i na taj način koče njegov oporavak. Ti se problemi kasnije mogu preslikavati na odnose u obitelji, braku i na radnom mjestu. Stoga se u takvih bolesnika vrši grupna i pojedinačna potpora kojom se pokušava prevladavati takve smetnje.
U sklopu sekundarne prevencije vrši se edukacija bolesnika o potrebnoj daljnjoj fizičkoj aktivnosti, važnost pravilne prehrane, nutricionističko savjetovanje i važnost kontrole tjelesne mase, te naglažavanje goleme koristi od prestanka pušenja. Sve je uobličeno u predavanja koje razumljivim jezikom bolesniku objašnjavaja kako izbjeći daljnje posljedice koje se mogu javiti ukoliko ne dođe do promjene načina života.
Treća faza kardiološke rehabilitacije se nastavlja na drugu fazu i traje doživotno. Cilj je da Bolesnici primjenjuju naučeno kod kuće ili u klubovima, udrugama. U daljnjem praćenju bolesnika nadzire obiteljski liječnik ili kardiolog čiji je zadatak na vrijeme bolesnikovo rizično ponašanje i upozoriti ga na to kako se smanjio rizik od ponovnog koronarnog incidenta.
21.6.2016
