Depresija u svojim kliničkim manifestacijama pokazuje obilje simptoma na tjelesnom ali i na psihičkom planu. Brojne tjelesne bolesti u svojoj inicijalnoj fazi mogu imitirati depresiju (neoplazme, metabolički poremećaji, endokrine disfunkcije, guk, jetra, štitnjača, kalcij).
Depresija u svojim kliničkim manifestacijama pokazuje obilje simptoma na tjelesnom ali i na psihičkom planu. Brojne tjelesne bolesti u svojoj inicijalnoj fazi mogu imitirati depresiju (neoplazme, metabolički poremećaji, endokrine disfunkcije, guk, jetra, štitnjača, kalcij). Depresija je postala globalni, medicinski, individualni i gospodarski problem. Možemo si postaviti pitanje, jesmo li svi na određeni način postali depresivni? Bori li se suvremeni čovjek na adekvatan način protiv depresije?
Puno pitanja, još više mogućih dijagnostičkih smjerova i „bezbroj“ terapijskih mogućnosti, ali činjenice su: nepsihotične depresije su u vrtoglavom porastu, depresija ima tendenciju ponovnog javljanja, depresiju nije uvijek jednostavno dijagnosticirati i na kraju liječenje depresije je dugotrajno i zahtjevno. Iako danas krećemo iz pozicije da poznamo etiološke činitelje, kliničku sliku i terapiju, to je sve nedostatno za postavljanje dijagnoze upravo zbog različitih kliničkih slika depresivnog poremećaja. U depresivnom poremećaju dokazano je bezbroj neurobioloških abnormalnosti koje u svojim različitim kombinacijama, varijacijama intenziteta i vremena pojavljivanja odražavaju različitosti kliničke prezentacije “bolesti sa 1000 lica”.
Neurobiološke, genetske, farmakološke i imunološke studije uspjele su objasniti brojne, ali još uvijek samo neke aspekte depresije. Depresija se izražava mnogobrojnim simptomima, njihovim kombiniranjem i različitim intenzitetom, od blage (rijetko) pa sve do psihotične depresije, što u konačnici pretpostavlja heterogenost kliničke slike. To je složen poremećaj zdravlja koji se može očitovati u promjenama gotovo svih psihičkih i mnogobrojnih tjelesnih funkcija te duboko zadire u socijalno funkcioniranje bolesnika, iako blaže ili osrednje depresivan bolesnik može katkada uspješno socijalno funkcionirati.
Kod bolesnika sa sniženim (depresivnim) raspoloženjem javlja se gubitak energije, interesa i uživanja, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, teškoće u donošenju odluka, promjene apetita i tjelesne težine, problem koncentracije, gubitak apetita, smetnje spavanja, bezvoljnost i osjećaj usporenosti. U depresivnoj fazi takvi bolesnici mogu pokazivati sklonost suicidu. Svijest i orijentacija su u depresivnih bolesnika, u pravilu, očuvani.
Vanjski izgled i držanje su karakteristični – tužno lice, potištenost, spušteni kutovi usana. Bolesnici su obično oskudnih pokreta, pognute, klonule glave i pogleda usmjerenog u pod – slika koja može sličiti na katatonu shizofreniju. Neki su, pak, u pokretu, hvataju se osoba u okolini tražeći pomoć. Simptomi agitacije se mogu očitovati u nemirnom sjedenju, kršenju prstiju, ponekad i čupanju kose. Bolesnik se lako rasplače, iako nerijetko vidimo bolesnike koji ne mogu plakati a željeli bi („suha depresija“). Nerijetko su upadljive, zapuštene vanjštine i izgleda, premda dobar dio njih niječe depresivne osjećaje.
Raspoloženje je sniženo, depresivno i ono je, nesumnjivo, vrlo složen fenomen, sastavljen od niza neugodnih emocionalnih doživljavanja koje možemo nazvati potištenost, utučenost, očaj, tuga, anksioznost, zabrinutost, beznadnost, bespomoćnost. Depresivni su bolesnici preplavljeni strahom od budućnosti, gube sposobnost uživanja i interes za uobičajene aktivnosti, ništa ih ne može obradovati (anhedonija), uz često prisutni „osjećaj bezosjećajnosti“, što je odraz duboke depresivnosti. Depresivno raspoloženje često je praćeno neprimjereno niskim samopoštovanjem, osjećajem manje vrijednosti i krivnje. U agitiranih depresija iznimno jaka anksioznost znakovito mijenja ponašanje bolesnika; postaju nemirni i razdražljivi. Nadalje, anksioznost je čest pratitelj depresivnih stanja. Jedno od relativno čestih obilježja depresivnog raspoloženja su dnevne oscilacije, s jutarnjim pogoršanjem i večernjim smanjenjem smetnji, dok kod atipičnih depresija nerijetko nalazimo upravo obrnut ritam.
Psihomotorika je u većine bolesnika usporena (retardirana slika), iako se ponekad može zabilježiti i otkočenje (agitacija), češće u starijih. Tijek misli usporen je dugom latencijom. Asocijacije su oskudne, a u sadržaju dominiraju pesimistične, depresivne teme, razmišljanja o bezvrijednosti života, besperspektivnosti, pa sve do nihilizma i suicida. Katkada su prisutne i sumanutosti, pa to označavamo psihotičnom depresijom.
Pažnja je smanjenog vigiliteta uz pojačan tenacitet za depresivne sadržaje kojima je zaokupljen bolesnik. Volja može biti snižena (hipobulija) u širokom rasponu intenziteta sve do potpunog gubitka (abulija). Interes i inicijativa su smanjeni. Pamćenje i inteligencija su najčešće očuvani, no u nekim slučajevima pamćenje može biti promijenjeno po tipu alomnezija (izvrnuta, pogrešna sjećanja).
Nagonski dinamizmi su sniženi sve do izražavanja suicidalnosti, što predstavlja najveću opasnost u depresivnog bolesnika Libido je smanjen. Mnogi bolesnici gube apetit i, posljedično, tjelesnu masu, a u nekim slučajevima tzv. atipičnih depresija može se pojaviti povećanje apetita. Bolesnikov uvid u bolest obično je očuvan, ali je otežano uvjeriti ih da je moguće izlječenje njihova stanja. Spavanje je u depresiji izrazito poremećeno, posebice smetnje usnivanja i rano jutarnje buđenje, ali i isprekidano spavanje. U nekih atipičnih depresija se bilježi i hipersomnija.
Vegetativne funkcije su često poremećene. Mogu se naći funkcionalne smetnje različitih tjelesnih organskih sustava. Bolovi, disestezije (pritisak, probadanje, pečenje) se mogu pojaviti u bilo kojem dijelu tijela. Te su smetnje relativno česte, ali nisu specifične za depresiju. Mogu imitirati cijeli niz tjelesnih bolesti. Kada te smetnje predstavljaju vodeću komponentu kliničke slike, gdje afektivna osnova nije lako prepoznatljiva, govorimo o „maskiranoj“ depresiji. Najčešći tjelesni simptomi su: proširenje zjenica, bljedoća lica, znojenje, lupanje srca, tahipnea, suhoća usta, proljevi, abdominalni bolovi, gubitak apetita, nesanica, seksualne disfunkcije, porast krvnog tlaka, hiperglikemija, hladne ruke, glavobolja, itd.
Ako pokušamo napraviti kratki presjek farmakoloških metoda u liječenju depresivnog poremećaja dolazimo do zaključka da depresiju u svakodnevnoj kliničkoj praksi liječimo antidepresivima različitog mehanizma djelovanja, dodavanjem antipsihotika, dodavanjem stabilizatora raspoloženja, dodavanjem hormona štitnjače i vitamina (folata). Ovisno o kliničkoj slici depresije liječimo i po intenzitetu trenutne epizode tako da blage epizoda liječimo samo psihoterapijom ili kombinacijom antidepresiva i psihoterapije, umjerene epizode antidepresivima i psihoterapijom, teške psihotične epizode antidepresivima i antipsihoticima, a terapija održavanja zasniva se na kombinaciji antidepresiva i psihoterapija.
Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRIs), Serotonin and noradrenalin reuptake inhibitori (SNRIs), Dopaminergički/noradrenergički lijekovi,Triciklički i hetreociklički antidepresivi, Serotoninski antagonisti/reuptake inhibitori(SARIs) , Inhibitori MAO (MAOIs) , NaSSA, benzodiazepini ili pak novi antipsihotici, ovako na prvi pogled nabrojeni svi lijekovi koji se koriste u kliničkoj praksi u liječenju depresivnog poremećaja izazivaju pomutnju, upravo zbog toga teško je i nama kao specijalistima psihijatrije uvijek odabrati ispravan lijek. Vječno pitanje u odabiru terapije je što liječimo simptom ili bolest, jesmo li često terapiju odabrali zbog dominatnih simptoma (nesanice, anksioznosti…), ili je ipak moderna psihijatrija postala “prljavija” i slabije razgraničena, pa je zbog toga i farmakoterapija postala kompleksnija.
23.12.2015
