Sindrom „slomljenog“ srca popularni je naziv za entitet u stručnoj medicinskoj literaturi poznatiji kao Tako-Tsubo kardiomiopatija (TTK). Radi se od bolesti još uvijek nepoznatog uzroka.
Sindrom „slomljenog“ srca popularni je naziv za entitet u stručnoj medicinskoj literaturi poznatiji kao Tako-Tsubo kardiomiopatija (TTK). Radi se od bolesti još uvijek nepoznatog uzroka i nepotpuno razjašnjenih razloga nastanka, a koja se klinički manifestira naglo nastalom boli u prsima i/ili osjećajem nedostatka zraka čemu obično prethodi nekakav pojačano emocionalni ili fizički stres. Elektrokardiografske (EKG) promjene koje se pri tom mogu zabilježiti oponašaju akutni infarkt srca sa elevacijom ST spojnice, dok se koronarografijom ne dokažu značajne patomorfološke promjene koronarnih arterija. Entitet se znatno češće javlja u žena nego u muškaraca (7 : 1) i to u žena u menopauzi prosječne dobi oko 60 godina. Prvi se podaci odnose na Japansku populaciju, a gotovo isti podaci o učestalosti dobiveni su u kasnije provedenim istraživanjima u Europi i Americi.
Stvarna učestalost kardiomiopatije u ukupnoj populaciji nije poznata. Rizični čimbenici za pojavu entiteta nisu definirani, no kod većine opisanih slučajeva postoji značajan rizični profil za koronarnu bolest. U gotovo 100% slučajeva pojavi TTK prethodi epizoda emocionalnog, fizičkog ili psihičkog stres. Opisani su slučajevi TTK nakon iznenadne smrti bliske osobe, prometnih nezgoda, raznih oblika zlostavljanja u obitelji, poslovnih neuspjeha, asmatskog napada, ezofagogastroduodenoskopije, nakon spolnog čina i drugo. TTK je prvi puta opisana u Japanu kao sindrom prolazne disfunkcije lijeve klijetke s kliničkom slikom akutno nastale boli u prsima, EKG promjenama i laboratorijskim biljezima oštećenja srčanog mišića koji su upućivali na infarkt srca. Budući je lijeva klijetka kod bolesnika izgledala kao boca za hvatanje hobotnica u Japanu, autori su sindrom nazvali „Tako-Tsubo“ kardiomiopatija («tako» na japanskom znači hobotnica, a «tsubo» boca).
Do 2000. godine entitet je opisivan samo u Japanu, a danas se sve više prepoznaje i opisuje u Europi i Americi. Osim dva spomenuta naziva, u literaturi se još navode: reverzibilna stres kardiomiopatija, akutno baloniranje vrška lijeve klijetke, ampula kardiomiopatija. Uzrok i mehanizam nastanka TTK još uvijek su nepoznati. Postoji nekoliko pretpostavljenih mehanizama, no niti jedan nije razjašnjen niti prihvaćen u potpunosti. Stres je prema većini izvještaja glavni pokretač koji dovodi do razvoja TTK (povišena razina katekolamina).
Osim navedenog, kao mogući mehanizmi opisuju se još prolazni poremećaj koronarne mikrocirkulacije, reverzibilni spazam koronarnih arterija, abnormalni metabolizam slobodnih masnih kiselina u srčanom vršku, miokarditis i drugi. Vodeći simptom TTK u većini slučajeva je naglo nastala jaka bol u prsima i/ili nedostatak zraka, a može se manifestirati i kao gubitak svijesti, teško popuštanje srca ili maligna srčana aritmija. Za dijagnozu „prave“ TTK trebajubiti zadovoljeni određeni kriteriji. Danas su prihvaćeni kriteriji Mayo klinike: EKG promjene kao kod STE infarkta srca, normalan nalaz koronarnih arterija, prolazni poremećaj gibanja stijenki lijeve klijetke te isključenje bilo kakve traume glave, krvarenja u glavi, tumora srži nadbubrežne žlijezde (feokromocitoma) i druge kardiomiopatije. Prema tome, u slučaju postojanja bilo kojeg od kriterija isključenja ne radi se o „pravoj“ TTK, već o kardiomiopatiji nalik TTK (eng. Tako-Tsubo like cardiomyopathy).
U literaturi je najčešće opisana u sklopu krvarenja u glavu. TTK sama po sebi ne zahtijeva nikakvo specifično liječenje već samo simptomatsko. Kada se razviju komplikacije kao što su srčano popuštanje, maligne srčane aritmije, dinamička opstrukcija izgonskog trakta lijeve klijetke, formiranje tromba u lijevoj klijetki sve do najtežih komplikacija poput pucanja srčane stjenke tada se poduzima aktivno intenzivno liječenje. Najčešća komplikacija je srčano popuštanje. TTK ima dobru prognozu; radi se o prolaznoj disfunkciji lijeve klijetke, komplikacije kliničkog tijeka bolesti su rijetke, bolnička stopa smrtnosti je niska, prema nekim izvještajima oko 1%, ne zahtijeva nikakvo specifično liječenje, a na kliničarima je dakle „samo“ da je prepoznaju.
23.12.2015
