Infekcije urogenitalnog sustava jedne su od najčešćih upalnih bolesti koje u mnogočemu pogađaju društvo u cijelini, onesbosobljujući i ugražavajući bolesnika u njegovom životu i radu.
Infekcije urogenitalnog sustava jedne su od najčešćih upalnih bolesti koje u mnogočemu pogađaju društvo u cijelini, onesbosobljujući i ugražavajući bolesnika u njegovom životu i radu. Predstavljaju upalni odgovor urotela (sluznice mokraćnog sustava) na invaziju mikroorganizama. Uzročnici mogu biti razni: aerobne i anaerobne bakterije, gljivice, virusi, rjeđe višestaniči paraziti. Upala je najčešće povezana s bakterijurijom (pojavom bakterija u mlazu urina tijekom akta mokrenja). Mikroorganizimi mogu doseći urogenitalni sustav hematogenim (putem krvi), limfogenim (limfnim vodovima) putevima ili per continuitatem (direktnim širenjem). Najčešći put širenja mikroorganizama predstavlja ascedentni put (uzlazni put) preko mokraćne cijevi u više od 70% oboljelih. Ovakav, ascedentni put češći je u žena glede kratkoće mokraćne cijevi, te blizine rodnice i izlaznog dijela debelog crijeva, omogućujući time propagaciju bakterija iz debelog crijeva u mokraćni mjehur. Najčešći uzročnici urogenitalnih infekcije su normalni stanovnici debelog crijeva- Escherichia coli i druge enterobakterije. Dva su razdoblja u žena u kojih se upala urogenitalnog sustva pojavljuje češće. Prvi je tzv. “cistitis medenog mjeseca”, razdoblje u kojem žena postaje spolno aktivna, te time dolazi do mehaničke propagacije bakterije iz debelog crijeva u rodnicu, a potom u mokraćni mjehur, te drugo razdoblje – menopaza, u kojem rodnica postaje “suha”, siromašna baktericidnom sluzi, pospješujući time propabaciju bakterija iz debelog crijeva u mokraćni mjehur.
Perzistirajuća i neadekvatno liječena upala mokraćnog mjehura može dovesti od ascenzije bakterija u bubrega i do puno ozbiljnijeg stanja koje obično zahtijeva hospitalizaciju- pijelonefritisa, tj. upale bubrega. Rjeđe, upalu urogenitalnog sustava uzrokuje hematogeno širenje mikroorganizama, poput Staphylococcus aureusa, Candidae, Salmonella speciesa, Mycobacterium tuberculosis. Upale urogenitalnog sustava dijelimo na: nekomplicirane infekcije donjih urinarnih puteva (cistitisi), nekomplicirani pijelonefritisi, komplicirane infekcije urogenitalnog sustava s ili bez pijelonefritisa, urosepse, uretritis (upala mokraćne cijevi), te upale muških genitalija: prostatitis, epdidimitis i orhitis. Najčešću upalu predstavlja cistitis, poglavito u žena. U 70-95% oboljelih uzročnik je E. coli, u 5-10% Staphylococcus saprophyticus, a vrlo rijtko ostale bakterije – Enterobacteriaceae, poput Proteus mirabilis i Klebsiella. Klinička slika može biti akutna, subakuta ili kronična. Obično je karakterizirana dizurijom (pečenjem kod mokrenja), urgencijom (nagonom na mokrenje), učestalim mokrenjem malih količina mokraće, te suprapubičnom bolnošću. Ukoliko se upala mokraćnog mjehura (cistitis) uzlaznim putem proširi na bubreg, klinička slika postaje ozbiljnija praćena zimicom, tresavicom, visokom temperaturom, bolnošću lumbalna regiue, malaksološću i općom slabošću.
Pored kliničke slike dijagnoza cistitisa se postavlja laboratorijskim nalazima: sedimentom urina pozitivnim na leukociti i eritrocite, te urinokulturom – pozitivna ukoliko se nađe više od 105 kolonija uropatogenih mikroorganizama u srednjem mlazu urina. Liječenje cistitisa obično zahtijeva 3- dnevnu terapiju trimetoprimom ili trimetoprim sulfametoksazolom, odnosno fluorokinolonima. Pijelonefritis zahtijeva hospitalizaciju i parenteralnu antibiotsku terapiju, a potom 10- 14 dana peroralnu terapiju fluorokinolonima ili trimetoprim sulfometoksazolima. U svih oboljelih potrebno je isključiti i liječiti evantualne abnormalnosti urogenitalnog sustava (prirođena ili stečena suženja, refluksne uropatije, kamence, upalna žarišta iz okolnih organa itd.), ginekološke i sistemske bolesti (šećerna bolest). U praćenju bolesnika nakon završene terapije dovoljan je sediment urina i urinokultura. Ukoliko je cistitis povezan sa spolnim odnosom u pojedinim slučajevima protrebno je liječiti i partnera. Profilaksa cistitisa sastoji se u obilnoj hidraciji (izmokravanje 2 l tekućine dnevno), mokrenju svakih 4-6 sati kako bi mokraćni mjehur bio što manje pun, spolno odgovornom ponašanju, te posjetu sektorskom liječniku i urologu kod prvih znakova infekcije.
23.12.2015