Ovaj poremećaj dio je skupine somatoformnih poremećaja, a njegovo je glavno obilježje da bolesnik iznosi određene tjelesne simptome u uvjerenju da su oni izazvani tjelesnim poremećajima.
Ovaj poremećaj dio je skupine somatoformnih poremećaja, a njegovo je glavno obilježje da bolesnik iznosi određene tjelesne simptome u uvjerenju da su oni izazvani tjelesnim poremećajima. Te se pritužbe uglavnom odnose na one tjelesne sustave ili organe koji su autonomno inervirani, kao što su npr. kardiovaskularni, dišni ili probavni sustav.
Simptomi koji se javljaju obično se dijele u dvije skupine: prvu skupine čine različite i brojne pritužbe koje imaju podlogu u objektivnim smetnjama (npr. znojenje, drhtanje, lupanje srca, itd.) i potaknuti su autonomnim sustavom, dok drugu skupinu simptoma čine nespecifični i subjektivni simptomi (osjećaj nadutosti, probadanja, bolova, žarenja, itd.), što bolesnik povezuje s određenim tjelesnim organom ili sustavom.
Općenito se može reći da su najčešći oni poremećaji koji uključuju simptome od strane srca i kardiovaskularnog sustava (srčana neuroza, neurocirkulatorna astenija, Da Costaov sindrom), gornjeg gastrointestinalnog trakta (želučana neuroza, psihogena aerofagija, štucavica, dispepsija, pilorospazam), donjeg gastrointestinalnog trakta (psihogena flatulencija, sindrom iritabilnog crijeva, sindrom dijareje), respiratornog sustava (psihogeni oblici kašlja i hiperventilacije), urogenitalnog sustava (psihogeno povećanje učestalosti mokrenja i dizurija) te drugi.
Da bismo postavili dijagnozu ovog poremećaja moraju biti prisutni simptomi koji su posljedica aktivacije autonomnog živčanog sustava (znojenje, drhtanje, lupanje srca), kao i subjektivni simptomi koje bolesnik pripisuje određenom organu ili sustavu. Pri tome je važna bolesnikova zabrinutost i fokusiranost na to da ima ozbiljan poremećaj određenog organa ili sustava (u što ga ne mogu razuvjeriti pretrage ili objašnjenja liječnika), a što uključuje i nepostojanje medicinskih dokaza o eventualnom tjelesnom poremećaju.
Iako obično kod takvih bolesnika u anamnezi postoje podaci o postojanju nekog stresnog događaja ili životnih problema koji se mogu povezati s pojavom ovog poremećaja, ipak kod određenog broja bolesnika takvi događaji nisu prisutni.
Važno je istaknuti da su ponekad prisutni i određeni tjelesni poremećaji, no njihova prisutnost ne može objasniti uzrok simptoma niti bolesnikovu zabrinutost njima. Kao što je već navedeno, ponekad se simptomi mogu javiti kao posljedica nekih teških ili potresnih životnih događaja, no iako je to često očito, bolesnik ne može prihvatiti psihološku podlogu svojih smetnji. Tek nakon nekog vremena bolesnik može djelomično steći uvid u pravi uzrok svojih smetnji, pa to može predstavljati izvor frustracija za liječnika i bolesnika.
Diferencijalno dijagnostički potrebno je isključiti generalizirani anksiozni poremećaj kod kojeg su također prisutni tjelesni simptomi koji se javljaju radi aktivacije autonomnog sustava. Kod somatizacijskog poremećaja također mogu biti prisutni autonomni simptomi, no oni su izraženi u manjem intenzitetu i prolazni su.
Kao i kod ostalih somatoformnih poremećaja, i u slučaju ovog poremećaja, često je prisutna nesvjesna potreba bolesnika za privlačenjem pažnje, pa oni vrlo često iskazuju nezadovoljstvo angažmanom liječnika i učinjenim pretragama, smatrajući kako je potrebna daljnja obrada.
23.12.2015
