Kao i kod većine drugih psihijatrijskih poremećaja, tako su i uzroci ovog poremećaja nedovoljno poznati.
Kao mogući uzroci navode se poremećaji u neurotransmiterima (pretpostavlja se da se radi o poremećaju serotonina, a neke studije upućuju na ulogu dopamina), genetska predispozicija, psihosocijalni čimbenici (crte ličnosti, psihodinamski čimbenici), način na koji osoba nauči reagirati na okolinu oko sebe. Kod određenog broja bolesnika poremećaj se može javiti nakon stresnog događaja kao što je gubitak bliske osobe ili trudnoća.
Na samom početku liječenja važno je dati bolesniku i njegovoj obitelji što više informacija o samoj bolesti i upoznati ih s mogućnostima liječenja.
U liječenju se primjenjuje farmakoterapija i specifične psihoterapijske metode, a najčešće je najučinkovitija kombinacija oba pristupa. Od lijekova se preporučuju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (u većim dozama nego u liječenju depresivnih ili anksioznih poremećaja) i triciklički antidepresiv klomipramin. Često je potrebno primijeniti nekoliko lijekova prije nego se pronađe koji je od njih odgovarajući za što bolju kontrolu simptoma. Ponekad se preporučuju kombinacije lijekova (npr. antidepresiva i antipsihotika).
Od psihoterapijskih tehnika najčešće se koristi kognitivno-bihevioralna terapija. Uglavnom se primjenjuju postupci izlaganja i tehnike sprječavanja odgovora. U postupcima izlaganja bolesnika se izlaže upravo onim situacijama koje u njima izazivaju tjeskobu ili strah, pa se na taj način pokušava smanjiti osjetljivost i tjeskoba koji se javljaju vezano uz opsesije. Bolesnik dobiva zadatke koje mora provoditi („domaća zadaća“) i tijekom njihovog izvršavanja postupno se navikava na takve situacije i smanjuje svoju nelagodu. U provođenju tih zadataka mogu mu pomoći terapeut ili netko od bliskih osoba. Tehnikama sprječavanja odgovora pokušavaju se ublažiti opsesivnosti i reducirati broj ritualnih radnji. Kognitivnim pristupom pokušava se promijeniti način „katastrofičnog razmišljanja“ i pretjeran osjećaj odgovornosti.
Ponekad bolesnici odbijaju uzimanje lijekova ili su u otporu prema provođenju određenih terapijskih zadataka u sklopu bihevioralne terapije. U takvim slučajevima važno je prepoznati taj otpor i zajedno s bolesnikom ga pokušati rastumačiti. Stjecanjem uvida u vlastito ponašanje može se razumjeti koje psihološko značenje simptomi imaju za bolesnika i radi čega se bolesnici ponekad teško „odriču“ simptoma, što je u konačnici presudno da bi se u potpunosti prihvatilo liječenje i da bi moglo doći do poboljšanja simptoma i izliječenja bolesti.
Ranije se prognoza ovog poremećaja smatrala lošom, no unapređenjem terapijskih mogućnosti poboljšan je i ishod ovog poremećaja. Budući da je ovaj poremećaj kroničnog tijeka, liječenje je dugotrajno.
23.12.2015
