Ozbiljna dijagnoza vjerojatno je najsnažniji emocionalni potres u našim životima. Ona obično sa sobom nosi buru emocija koje se mogu mijenjati iz sata u sat. Ma što iz sata u sata!? Mogu se mijenjati i svakih nekoliko minuta. Od otpora i ogorčenosti do inata i odlučnosti. Od depresije i rezignirnosti do prihvaćanja stanja i kvalitetno usmjerene borbenosti. Možemo biti i ljuti i tužni u istom trenu, a onda vrlo brzo radosni ako nas netko istinski shvati i zagrli ili ako naslutimo rješenje. I sve to u istom satu.
Za taj lunapark emocija nismo kupili kartu, nije bio u životnom rasporedu, ali moramo se nositi s njime. I moramo nekako ponovno učvrstiti centar za ravnotežu jer nam se od svih tih neplaniranih vožnji zna zavrtjeti u glavi.
Svatko reagira na svoj način. Razlikujemo se i u intenzitetu emocija i u doživljaju cijelog tog procesa i u razmjeru prihvaćanja te nove stvarnosti i u spremnosti da se nosimo sa svime. Uvijek volim naglasiti da je sasvim u redu potražiti stručnu pomoć. I inače, a pogotovo u ovakvim situacijama kada nam se stvarnost neočekivano i intenzivno promijeni.
No ono što želim naglasiti u sljedeća dva teksta jest da se ozbiljna bolest dogodi svima u krugu te osobe. Kao da bacite onaj kamenčić nasred jezera. Što ste bliskiji s nekime to ćete osjetiti veći val. I to će vaš utjecaj biti važniji.
Svi smo mi pogođeni kad je netko naš bolestan. Svi članovi obitelji s kojima osjećamo kakvu-takvu bliskost. Ali i svi prijatelji, pa i kolege s posla. I njima se dogodila naša dijagnoza. I oni moraju pronaći način nošenja sa situacijom. I oni moraju proći kroz proces od negiranja do prihvaćanja situacije jer je ključno biti dio rješenja. Ulog je prevelik pa bi tada stvarno trebali biti maksimalno motivirani srediti sve svoje probleme koji ih sprečavaju da maksimalno pomognu voljenima.
Kako se već više od 15 godina trudim biti uz oboljele i raka i pružiti im podršku tijekom borbe za zdravlje, imam dosta iskustava i s reakcijama oboljelih, ali i njihove okoline. I pozitivnih i negativnih. Od izvrsnih reakcija ljudi koji su pružili istinsku podršku i razumijevanje do tvrdoglavog otežavanja situacije. Naravno, isto vrijedi i za sve druge krizne situacije – tada stvarno vidimo tkanje nekog odnosa. Oni kvalitetni prosperiraju, a oni toksični ne mogu sakriti svoju otrovnost.
U sljedećem ću tekstu imati par savjeta za okolinu oboljelih osoba, a sada se želim obratiti baš njima.
1. Molim vas da iskoristite ovu tešku situaciju da svoju dobrobit stavite na prvo mjesto. Konačno!
Često se događa da oboljele osobe „ne žele opterećivati“ svoju okolinu. I onda sve nose u sebi i tako si nehotice smanje šanse za oporavak. Jer povezanost s drugima može pomoći u liječenju. Bliski odnosi su važni. Osnažuju naša srca, ali i imunitet. Dobronamjerni ljudi u vašoj okolini žele da ih vi „opteretite“. Koristim navodnike jer oni to ne doživljavaju kao opterećenje. A ako netko doživljava, e tada bi valjalo razmisliti o distanciranju od takvih ljudi. Nemojte tražiti opravdavanja za njih. Tada nije idealno vrijeme za razmišljanje o njihovim osjećajima, nego o svojima. Molim vas. Vrijeme je da vaša dobrobit bude na prvom mjestu.
Znam da to nije jednostavno ako ste navikli servisirati potrebe svih drugih osim onih svojih, ali molim vas da se potrudite. Vrijeme je.
2. Morate znate da pomoć i razumijevanje nekad dođe s neočekivanih adresa.
Ovo je jako važno. Često sam vidio da oboljele osobe za rukav vuku sestre ili majke ili muževe ili prijatelje koji ni prije nisu bili previše od pomoći, ali tada njihovo nerazumijevanje nije imalo tako veliku cijenu. Kada netko ne pruži podršku, kada vam nameće svoje stavove, kad vas ne sluša i ne suosjeća, nije zdravo imati intenzivne kontakte. Nećete se osjećati dobro i podržano, nego nevrijedno ili čak nevidljivo. Možda i nevažno. Možda ste se tako i prije osjećali u njihovu društvu, ali sada je iznimno važno da se to svede na krajnji minimum.
Zato je važno proširiti vidike. Pokucati na dodatna vrata. Ponekad ćemo topliju podršku i dublje razumijevanje dobiti od susjede, nego od brata. Ili od terapeuta, nego od poslodavca. Ili od osobe koja je to prošla, nego od svojih roditelja. I zato je ključno priznati si limitiranost nekih međuljudskih odnosa i uživati u svima onima s manjim ograničenjima.
3. Vi ste važni!
Jeste! Čak i ako to trenutačno ne osjećate.
Ponekad se zbog onog lunaparka poremeti centar za osjećanje svoje vrijednosti. Ponekad i ne dobijemo podršku koju priželjkujemo pa se osjećamo nebitnima. Ponekad i žalimo za svime što nismo napravili. Ili što možda nećemo ni stići napraviti.
I onda nas obuzme malodušnost i rezigniranost. I ne da nam se. Ne da nam se truditi, otkrivati rješenja. Ne da nam se otkrivati kako si pomoći.
Ali važni ste.
Vrijedni ste.
Zbog svega što volite.
Zbog svih koje volite.
Zbog svih koji vole vas.
Zbog svih snova koje ste već realizirali i onih koje ćete tek realizirati.
Vrijedni ste.
Važni ste. Da, baš vi!
U sljedećem ću tekstu imati par savjeta za okolinu oboljelih, a do tada biste mogli razmisliti o primjenjivanju ovih savjeta. Čak i ako niste bolesti. Zapravo, pogotovo ako niste bolesni. Dobro je sada krenuti s pozitivnim promjenama.
Sretno!
Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka.
(P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.
Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.
Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.
Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.
12.1.2023
