Depresivni poremećaj – 1. dio
Piše vam učiteljica razredne nastave koja je prije pet godina u prometnoj nesreći izgubila dvadeset godišnjeg sina. Tuga, bol i velika tišina. Žalovanje koje ne prestaje. Lijekovi, more lijekova…..tijelo mi je oboljelo. Jesam li u depresiji? Jesam. Čitajući vaše promišljanje što je to depresija, kako se manifestira ja sam ta. Ali ne liječim se. Ne želim i ne mogu piti sve te silne lijekove jer moram raditi u školi.Pomoć mi treba, sama se ne mogu boriti. Želim život bez lijekova. Nesuvislo pišem jer se tako i osjećam. Oprostite. Peku me usta, završeci živaca u prednjem dijelu usta, već godinu dana. Sve uslijed tog užasnog stresnog događaja. Ne prestaju peći. Dr. ne znaju uzrok. To mi dodatno uništava kvalitetu života i rada. Molim Vas za pomoć. Trebam pomoć. Imam četrdeset devet godina. Muža i sina od dvadeset godina koji me trebaju. A živimo na staklenim nogama.
19.2.2016
Odgovara
UredništvoPoštovana, važno je napomenuti dvije stvari. Jedna je da pri izboru lijekova vodimo računa o tome da oni ne otežavaju funkcioniranje već obratno, da pomognu. Dakle, postoje lijekovi s kojima možete uredno raditi, čak da Vam to postane i lakše. Drugo, kod Vas je potrebna psihoterapija čiji je cilj prihvaćanje gubitka i nošenje s procesom žalovanja. Stoga svakako preporučam psihijatrijsko liječenje. Srdačan pozdrav!
Vaše pitanje je odgovoreno.
