Vrijeme čitanja članka: 2 minute

Prijapizam je medicinski naziv za dugotrajnu erekciju, koja traje neprekidno više od četiri sata, a istodobno nije praćena spolnom željom ili uzbuđenjem. Najčešće spolnim aktom erekcija nije niti uzrokovana. Ovo patološko stanje je dobilo naziv po grčkom bogu Prijapu, seljačkom bogu izrazito faličnog karaktera, zaštitniku ratarstva i stočarstva te muških genitalija. Uzrok prijapizma u preko polovice slučajeva ostaje nepoznat i tada ga nazivamo primarnim ili idiopatskim, dok sekundarni tip prijapizma može nastati kao posljedica uzimanja nekih lijekova i droga, zbog određenih hematoloških bolesti (određene vrste anemija i leukemija), traume, tumora te nekih neuroloških stanja. Prijapizam je hitno urološko stanje gdje je brzina pružanja medicinske odnosno kirurške pomoći od presudne važnosti. Obično se javlja u jednom od dva oblika – ishemijski i neishemijski prijapizam.

Ishemijski prijapizam, zvan još i !“low-flow“ ili venookluzivni prijapizam, obilježen je vrlo rigidnom erekcijom i praćen jakom bolnošću penisa nerijetko uz prisustvo značajne otekline (edema). Nastaje mehanizmom koji omogućuje normalan dotok krvi u penis, ali je njegova venska drenaža venookluzivnim poremećajem onemogućena tako da protoka krvi kroz penis praktički nema, a prepun je venske, slabo oksigenirane krvi. Klinički gledano, ovakvo stanje najčešće traje nekoliko sati pa čak i dana prije nego što bolesnik potraži liječničku pomoć, a to vrijeme „latencije“ najčešće ovisi o stupnju bolnosti i drugim socijalnim uvjetima. Dijagnoza se temelji na anamnezi, kliničkom statusu, a katkad (ovisno o okolnostima) se koristi i color-Doppler ultrazvučni pregled. U ishemijskom tipu prijapizma sam glans penisa i spongiozno tijelo su obično mekani i ostaju nezahvaćeni ovom patološkom erekcijom.

Neishemijski prijapizam, poznat i kao „high-flow“ ili arterijski tip bolesti, obilježen je manje rigidnom erekcijom i odsutnošću boli. U anamnezi je moguć podatak o ranijoj traumi koja je rezultirala stvaranje arterijsko-venske fistule iako je to relativna rijetkost. Općenito, ovaj tip prijapizma je rjeđi od ishemijskog tipa. Mehanizam nastanka ovog tipa bolesti se temelji na činjenici da je priljev krvi u penis toliko velik da ga venski odtok naprosto ne može izdrenirati unatoč toga što venookluzivne komponente nema.

U liječenju prijapizma potrebno je odmah bolesnika upozoriti da će vjerojatno zaostati veći ili manji stupanj erekcijske disfunkcije ili pak potpuna impotencija bez obzira na metodu liječenja kojoj ćemo morati pribjeći. Prvi je korak hitna punkcija kavernoznog tijela penisa širokom iglom kroz koju evakuiramo višak krvi iz penisa. Katkad već i sama opisana drenaža prekida patološku erekciju, ali češće je potrebno i ispiranje fiziološkom otopinom uz dodatak heparina (da se spriječi – ako već nije kasno – zgrušavanje krvi). Sljedeći je korak irigacija kavernoznog tijela fiziološkom otopinom s adrenalinom u vrlo visokom razrjeđenju i taj se postupak može ponavljati u vremenskim intervalima prema potrebi. Potrebni je postaviti urinarni kateter, a penis snažno omotati elastičnim zavojem. U bolesnika s recidivirajućim erekcijama potreban je agresivniji kirurški zahvat gdje se stvara umjetni spoj između kavernoznog i spongioznog dijela penisa (tzv. procedura po Winteru). U težim slučajevima potrebno je formirati izravnu fistulu, po principima vaskularne kirurgije, između kavernoznog tijela i venskog sustava, dok je u bolesnika s arterijskim prijapizmom i dokazanom arterijsko-venskom fistulom moguća i embolizacija fistule. Ipak, nakon prijapizma u velikoj proporciji slučajeva treba računati s definitivnom impotencijom.