Perkutana kirurgija bubrega je pomalo nespretan termin jer se zapravo radi o operacijama na bubregu koje se izvode kroz mali kožni rez (poput laparoskopije), a zapravo se radi o endoskopskoj operaciji.
Naime, tzv. perkutana nije ni potpuno endoskopska operacija (zato i je termin „perkutana“ nespretan) jer se ne koristi prirodni otvor za pristup bubregu ali se operira endoskopskim instrumentima i pod „endoskopskom“ kontrolom oka te uz pomoć RTG (rentgenskog) snimanja.
Sam izraz „perkutana“ je latinskog korijena i označava doslovce „pristup kroz kožu“. Utoliko se ne razlikuje niti od jedne druge operacije osim od onih koje koriste prirodne otvore za pristup u kanalni sustav (šupljinu) bubrega. Ta šupljina (kanalni sustav bubrega) se punktira pod RTG-kontrolom i širenjem tkiva, preko postavljene žice vodilice, pomoću umetanja sve širih (većih) cijevi formira se radni kanal kroz najdeblju i najširu cijev. Kroz tu cijev se uvodi endoskop (nefroskop) a kroz njega, pod izravnom kontrolom oka (bilo posredstvom video-kamere ili izravnim endoskopskim gledanjem), endoskopski instrumenti. Iako je donekle slilčna – perkutana kirurgija bubrega NIJE laparoskopija!
Perkutanim pristupom najčešće se operiraju bubrežni kamenci iako se mogu izvoditi i neke druge operacije na bubregu. Upravo stoga što su kamenci najčešći razlog perkutane kirurgije bubrega kratica te operacije je PCNL – perkutana nefrolitotripsija ili, hrvatski opisno, usitnjavanje bubrežnih kamenaca kroz kožni pristup. Operacija se izvodi u općoj anesteziji, a cilj je usitniti kamen (koji je obično veličine minimalno 2 cm) primjenom elektrokinetičke, laserske ili ultrazvučne energije. Kako se kamen usitnjava, fragmenti (dovoljno mali da prođu kroz spomenuti radni kanal) se odstranjuju hvatalicama.
Za donošenje ispravne indikacije za ovaj oblik operiranja kamenaca potrebno je dosta znanja i još više iskustva. Naime, kvalitetna indikacija, odnosno izbor ove metode liječenja, ovisi o mnogo faktora. To su građa tijela samog bolesnika (nepogodni su izrazito mršavi i pretili bolesnici), položaj i oblik bubrega, građa samog kanalnog sustava bubrega, veličina i smještaj kamena unutar kanalnog sustava, tvrdoća kamena, njegova moguća migracija tokom operacije u nedostupan dio kanalnog sustava …
Iako se PCNL ubraja u tzv. minimalno-invazivne operacije ne treba nipošto shvatiti da su i moguće komplikacije minimalne. Sve komplikacije koje su moguće kod tzv. klasične „otvorene“ kirurgije mogu se desiti i tokom ove operacije, pa i neke koje su kod otvorenog zahvata sasvim malo vjerojatne. Intenzitet krvarenja, puknuće kanalnog sustava ili migracija kamena ponekad prisiljavaju operatera da odustane od daljnjeg toka operacije i planira drugi akt ili poduzme hitnu konverziju u klasični „otvoreni“ zahvat na bubregu. Infekcije, pa čak i septična stanja, nisu rijetka komplikacija budući da je većima kamenaca a priori inficirana, a ovakvom vrstom operacije put bakterijama u krvni optok izravno otvoren.
Ova vrsta kirurgije iziskuje dugotrajnu sustavno organiziranu edukaciju i upornost u savladavanju te vještine. S druge strane, u vještim i iskusnim urološkim rukama, nudi vrlo elegantan i pouzdan način odstranjenja i velikih bubrežnih kamenaca bez klasičnog velikog reza lumbalne (slabinske) muskulature. Time se i oporavak bolesnika odnosno postoperacijsko razdoblje znatno skraćuje.
31.1.2019
