Mokraćni mjehur je smješten sprijeda, nisko u zdjelici. U njemu se nikakve tvari ne izlučuju niti resorbiraju, ali ima dvije važne funkcije. Jedna je pohrana urina (stvorenog u bubrezima i dopremljenog u mjehur mokraćovodima), a druga je ekspulzija urina, odnosni pražnjenje samog mjehura. Prva funkcija, pohrana, mora biti omogućena u uvjetima niskog tlaka do punog kapaciteta mjehura (cca 450 ml), a to omogućuje rastezljivost njegove stjenke.
Druga funkcija, izbacivanje pohranjenog urina, odnosno uriniranje (mokrenje), omogućena je zahvaljujući kontraktilnosti stjenke mjehura. Funkcija pohrane urina traje vremenski puno dulje od samog akta mokrenja – druge funkcije. Poremećaj funkcije pohrane dovode do iritativnih simptoma mokrenja, a poremećaji pražnjenja mjehura do opstruktivnih tegoba.
Iritativne tegobe mokrenja daleko više smetaju bolesnika nego što zabrinjavaju urologa. Vrijedi i obratno – opstruktivne tegobe se razvijaju postepeno, bolesnik se na njih postepeno adaptira, ali one su daleko o opasnije za zdravlje mokraćnog sustava u cjelini i znatno više birnu urologu urologa nego samog bolesnika.
Nepotpuno pražnjenje mokraćnog mjehura tokom akta mikcije (mokrenja), a taj ne bi trebao trajati dulje od 30-tak sekundi, jedan je od pokazatelja premećene funkcije pražnjenja mjehura, odnosno samog mokrenja. Načelno, uzroka mogu biti dva: ili se radi o prepreci na putu kojeg mokraća treba proći napuštajući mjehur (u muškaraca najčešće prostata ili striktura uretre) ili o oslabljenoj kontraktilnosti sjenke mjehura (npr. uslijed dugotrajnog dijabetesa). U oba slučaja postoji određena količina urina koja zaostaje u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja. Taj neizmokreni urin se naziva rezidualnim ili retiniranim urinom ili, kolokvijalno, retencija. U žena je retencija rijetkost, a gotovo redovito nastaje zbog drugog uzroka – oslabljene kontraktilnosti stjenke mjehura.
Retinirani urin, koji se, dakle, stalno zadržava u mjehuru podložan je infekciji osobito u slučajevima pratećeg dijabetesa i/ili pogoduje nastanku kamenca mokraćnog mjehura. Važno je naglasiti da se retencija (nepotpuno pražnjenje mjehura) jedino objektivno može utvrditi ultrazvučnim mjerenjem, a nikako subjektivnom osjećajem bolesnika da se nije u potpunosti izmokrio jer taj osjećaj je većinom vrlo varljiv i nepouzdan pokazatelj funkcije pražnjenja. U slučajevima kad se mjehur napuni do svog punog kapaciteta, a isprazniti se ne može, nastaje stanje koje nazivamo akutna retencija urina. Ukoliko je osjet punog mjehura sačuvan to je stanje praćeno jakim i bolnim nagonom na mokrenje koje jednostavno nije moguće izvesti – neophodna je tada kateterizacija. Međutim, sporo progresivno povećanje prostate, koje nerijetko dovodi do opstrukcije protoku mokraće, dulje vrijeme je ppraćeno postupnim povećanjem retencije – frakcije urina koji se ne može (zahvaljujući opstrukciji) izmokriti. Tada govorimo o inkompletnoj retenciji urina. Ona postaje praktički značajna kad količina rezidualnog urina dosegne 1/3 ukupnog kapaciteta mokraćnog mjehura, dakle cca 150 ml. To je retinirani urin koje bolesnik ni na koji način ne osjeća i, kako je ranije rečeno, može se objektivno utvrditi jedino ultrazvučnim pregledom mokraćnog mjehura nakon mokrenja.
8.2.2021
