Naslovio sam ovu kolumnu na latinskom jer uvriježenog hrvatskog imena za ovu bolest nema, a svi urolozi je nazivaju Morbus Peyronie (morbus – lat., bolest) prema francuskom liječniku F.G. de la Peyronie. On je samoj bolesti pridonio na boljem prepoznavanju i detaljnijem opisu kao i opažanjima o detaljima te bolesti iako je Morbus Peyronie poznata više od 450 godina.
Iako se ranije smatralo da je ovo vrlo rijetka bolest, novija epidemiološka istraživanja i analize ukazuju na varijabilnu učestalost u raznima populacijama od 0,4 do 9% s prosječnom vrijednošću od oko 4%. Najčešće se javlja u muškaraca srednje životne dobi. Odmah na početku uputno je reći kako ni nakon više od 450 godina od prvog opisa ove bolesni njezin uzrok ni danas nije poznat. Rizičnim faktorima se smatraju dijabetes, hipertenzija, pušenje i povećanje masnoća u krvi (hiperlipidemija). I genetska hipoteza je prisutna obzirom na postojanje obiteljske raspodjele bolesti ali i nerijetkom udruživanju ove bolesti sa sličnim promjenama na dlanu (Dupuytrenova bolest) i tabanu.
Uzročno gledano, najviše pristaša ima hipoteza o ponavljanju mikrotraume malih krvnih žila u području ovojnice (lat. – tunica albuginea) kavernoznih (šupljikavih) tijela penisa. Tunica albuginea ima dva sloja – uzdužni i poprečni – a spomenuta mikrotrauma, koja se ponavlja, dovodi do raslojavanja same ovojnice (na stražnjoj gornjoj strani penisa) te nakupljanja mikroskopskih krvnih ugrušaka koji se potom pretvaraju u vezivno tkivo uz nakupljanje fibrinogena, pa u konačnici nastaje tvrdi ožiljak u tunica albuginea (tzv. plak). U taj plak se progresijom bolesti može taložiti i kalcij pa on postaje vrlo tvrd. Takav tvrdi ožiljak koljenasto savija penis prema natrag i gore što je osobito vidljivo u erekciji.
Peyronieva bolest je najčešće progresivna i to u dvije faze. Prva traje od pojave prvih simptoma do dvije godine, a karakterizirana je bolnošću penisa u opuštenom stanju (40% oboljelih) i bolnim erekcijama, elastičnim i još relativno mekanim plakom koji se povećava i dovodi do zakrivljenosti penisa i to najčešće prema nazad i gore (koljenasto presavinuće). Ova bolest nikada ne dovodi do smetnji mokrenja. Kako je nepoznat uzrok ove bolesti tako i iz nepoznatih razloga može doći do spontanog povlačenja vezivnog plaka i bolesti, ali to se viđa prosječno u svega 12% oboljelih i to u ranijim fazama bolesti. Ono što se češće događa je daljnja progresija u bezbolnu, ali fiksiranu zakrivljenost (koljenasto presavinuće) penisa koja dovodi do znatno otežane ili onemogućene vaginalne penetracije pa nastaje erekcijska disfunkcija ili, točnije rečeno, znatno ili u potpunosti onemogućen vaginalni spolni odnos.
Dijagnostika Peyronijeve bolesti se temelji na anamnezi i fizikalnom pregledu. Ultrazvuk je relativno nepouzdana metoda, ali se koristi u procjeni veličine plaka (vezivnog ožiljka) i eventualne pojave taloženja kalcija u njega. Za operatera i kirurški plan veliku vrijednost imaju fotografije penisa u erekciji i to iz različitih rakursa da se procijeni veličina nastalog deformiteta. Na temelju tih fotografija moguće je preciznije stvoriti kirurški plan i s bolesnikom prodiskutirati prednosti i nedostatke predviđene operacije.
Dok je bolest u svojoj aktivnoj, prvoj fazi koristi se konzervativni terapijski pristup tabletama (vitamin E, Potaba tablete, tamoxifen, kolhicin, pentoksifilin, inhibitori 5-fosfodiesteraze) ili injekcijama aplikacijom u sami plak (steroidi, verapamil, interferon). Ovako velik broj lijekova sam po sebi svjedoči o njihovoj relativno slaboj učinkovitosti, a ovdje treba pribrojiti i pokušaje aplikacije lijekova u samu leziju uz pomoć električne energije (iontoforeza) kao i izvantjelesne litotripsije šok-valovima već postojećih kalcifikata u plaku (vrlo slično ESWL – izvantjelesnom mrvljenju kamenaca). Ipak najčešće se dođe u fazu kad je potrebno kirurško liječenje koje relativno dobro otklanja postojeći deformitet i zakrivljenost penisa, ali dovodi do blažeg skraćenja penisa i često do određenog stupnja erekcijske disfunkcije.
Bolesnicima s ovom bolešću svakako savjetujem da potraže pomoć ne bilo kojeg urologa već onoga koji je androlog – subspecijalizacija iz andrologije.
1.8.2024
