U oko 1750 muškaraca godišnje postavi se dijagnoza raka prostate. Većina bolesnika, osobito u sredinama u kojima se provode načela rane dijagnostike, dozna za svoju dijagnozu u ranijim fazama razvoja bolesti…
U oko 1750 muškaraca godišnje postavi se dijagnoza raka prostate. Većina bolesnika, osobito u sredinama u kojima se provode načela rane dijagnostike, dozna za svoju dijagnozu u ranijim fazama razvoja bolesti, odnosno „na vrijeme“. Drugim riječima, u većina oboljelih moguće je ponuditi neki oblik radikalnog liječenja. Radikalno liječenje je ono kojemu je cilj izliječiti bolest, a ne samo usporiti njezino napredovanje. Radikalna prostatektomija je kirurški način kojim možemo postići izlječenje znatnog broja bolesnika oboljelih od raka prostate.
U dobi ispod 50 godina rak prostate je velika rijetkost, a u pedesetim godinama oboli još uvijek znatna manjina. Tek u dobi iznad 60 godina bolest postaje znatno češće zastupljena. Već iz ovdje iznesenih podataka nekako možemo vidjeti da se spolna moć i rak prostate „na sceni“ muškarčeva života smjenjuju. Kroz vrijeme, kako postupno slabi i spolna želja (libido) i spolna moć sve češće se pojavljuje rak prostate. Naravno, uzročne veze među tim pojavama nema!
Radikalna je prostatektomija gotovo neizbježno praćena postoperacijskom erekcijskom disfunkcijom. Ponekad, ali prije bih rekao da je to iznimka, radi se o blažim smetnjema postizanja erekcije dok znatno češće viđamo potpunu impotenciju. Bolesnici u prije definitivnog planiranja kirurškog liječenja na to upozoreni. Prema vlastitim analizama na klinici za urologiju KBC Sestre milosrdnice svi bolesnici koji su mlađi od 55 godina izjavljuju da su zainteresirani za očuvanje erekcije. U dobi od 60 godina približno 60% bolesnika, koji se trebaju odlučiti za operaciju ili protiv nje, željeli bi očuvati erekcijsku sposobnost dok u dobi od 70 godina bolesnici tu funkciju, suočeni s dijagnozom i potrebom kirurškog liječenja, više ne smatraju bitnom. Moguće je zaključiti kako je očuvanje funkcije erekcijske važno relativno maloj proporciji bolesnika i to onima koji obole u ranijoj dobi.
Intenzitet postoperacijske erekcijske disfunkcije ovisan je dobrim dijelom o predoperacijskom stanju libida i funkcije erekcije. Oni bolesnici s jačim spolnim nagonom, kao i oni s bolje očuvanom erekcijskom funkcijom prije operacije, imaju veće izglede za bolji oporavak te funkcije postoperacijski. Ne treba, međutim, na tu problematiku gledati previše mehanički. Svakako treba uzeti u obzir i osobne stavove bolesnika te životne rezone u situaciji u kojoj doznajete da imate zloćudnu bolest, a nudi vam se način liječenja koji će vas, po svoj prilici, učiniti impotentnim. Većina u takvoj situaciji i određenoj dobi neće pridavati veće značenje nastanku erekcijske disfunkcije. Još manji dio će posve odbiti i pomisao na bilo koji oblik liječenja koji rezultira impotencijom.
Operacija neizbježno oštećuje sitne živčane niti odgovorne za nastanak erekcije. Isto tako ona dovodi i do oštećenje malih krvnih žila zdjelice. To je mehanički dio priče o uzrocima. Postoji i onaj drugi, psihološki dio uzroka, a odnosi se na sam libido i slabljenje interesa za seksualnim užicima u vrijeme kad ste suočeni s raznim bojaznima i rizicima kirurškog liječenja. Većina bolesnika u toj situaciji rezonira – „najvažnije je sačuvati glavu“. Međutim, sama operacija i određeno postoperacijsko razdoblje prođe pa kad bolesnici vide da je „glava na ramenima“, a oni dobro oporavljeni, javlja se želja i interes (naravno, ne nužno u svih) ne bi li se još ipak kako moglo pomoći da se uspostavi i erekcijska funkcija pa makar i malo slabija nego što je bila predoperativno.
S tim ciljem potrebno je još prije operacije razgovarati sa svojim urologom i naglasiti mu koliko Vam je to važno. Urolog će Vam razložiti kakve su mogućnosti na raspolaganju da se, recimo to svakodnenvim jezikom, „umanji šteta“ i u kojem vremenu te pod kojim uvjetima je realno očekivati oporavak funkcije erekcije. O tim mogućnostima ću pisati u jednoj od narednih kolumni.
6.12.2017
