Ruptura Ahilove tetive.
Nekirurško liječenje.
U nekirurškom liječenju, bolesnik dobiva nosivu ortozu. Uobičajeno vrijeme liječenja je oko 8 tjedana s korekcijom položaja skočnog zgloba svaka dva tjedna. Tijekom prvih tjedana, gležanj se često imobilizira, nakon čega je dopušteno postupno povećavanje aktivnosti pokreta u kombinaciji s povećanjem opterećenja težinom.
Neoperativno liječenje izbjegava rizike povezane s operativnim zahvatima, poput infekcije.
Međutim, nekirurški pristup može povećati rizik za ponovno puknuće tetive i oporavak može potrajati dulje. Nedavne studije pokazuju povoljne ishode kod ljudi koji se liječe nekirurški ako rano krenu s vježbama opterećenja.
Kirurško liječenje.
Može biti otovrenog tipa i minimalno invazivna kirurgija. Postupak obično uključuje rez na stražnjoj strani potkoljenice i spajanje puknute tetive. Ovisno o stanju oštećenog tkiva, reparacija tetive se može pojačati drugim tetivama.
Komplikacije mogu uključivati infekciju i oštećenje živaca. Minimalno invazivni postupci smanjuju stopu infekcije u odnosu na one kod otvorenih postupaka.
Kirurško liječenje dovodi do smanjenog rizika od ponovne rupture tetive u usporedbi s nekirurškim liječenjem. Međutim, ukupni rizik od komplikacija, poput infekcije rane, povećava se kirurškim liječenjem, posebno otvorenom tehnologijom. Razlika između otvorene i minimalno invazivne kirurgije je mala; obje su tehnike povezane s niskom učestalošću ponovne rupture tetive. U dvije studije, međutim, minimalno invazivne tehnike općenito pokazuju smanjenu učestalost komplikacija, ali navedena tehnika također može povećati rizik od oštećenja živca suralis (osjetni živac stražnjeg djela potkoljenice).
Međutim, brza mobilizacija može smanjiti ukupnu učestalost komplikacija, uključujući stvaranje adherencija (priraslica) i rizik od tromboze dubokih vena.
Rezultati kirurškog ili nekirurškog liječenja nakon puknuća Ahilove tetive su poprlilično slični. Korist u obliku niskog rizika od ponovne rupture tetive i mogućeg ranijeg oporavka funkcije tijekom kirurškog liječenja često ne premašuje rizik od infekcije ili oštećenja živaca koji mogu nastati u vezi s operacijom. S druge strane, bolesnici koji se bave sportom na razini koja postavlja visoke zahtjeve na Ahilovu tetivu bi se trebali operirati kako bi se smanjio rizik od ponovne rupture. Moguće je i da sportaši ranije i u većoj mjeri vrate snagu u potkoljeničnim mišićima, nakon operacije, što je važno za raniji povratak sportskim aktivnostima, posebno na visokoj razini.
Također postoje naznake smanjenog rizika od produljenja tetiva tijekom kirurškog liječenja u odnosu na nekirurško. Izbjegavanje produljenja tetive vjerojatno će biti od velike važnosti za sportaše. Dijalog između liječnika i pacijenta je od velike važnosti za postizanje optimalnog liječenja ove ozljede.
29.7.2021
