ACT (acceptance and commitment therapy) ili prevedeno na hrvatski, terapija prihvaćanja i obveze, je terapija temeljena na svjesnom prihvaćanju odluka koja se može primijeniti na mnoge probleme i bolesti, uključujući i kroničnu bol…
Što je ACT?
ACT (acceptance and commitment therapy) ili prevedeno na hrvatski, terapija prihvaćanja i obveze, je terapija temeljena na svjesnom prihvaćanju odluka koja se može primijeniti na mnoge probleme i bolesti, uključujući i kroničnu bol.
U ACT-u je važno promatranje: misli i osjećaja, bez pokušaja njihove promijene, kao i ponašanje bolesnika na način sukladan njegovim životnim ciljevima.
Temeljna premisa ACT-a u terapiji kronične boli jest borba s boli koja uzrokuje patnju. Bol je neugodno osjetno i emocionalno iskustvo udruženo s akutnim ili mogućim oštećenjem tkiva. Odnosno, bol je senzacija koja nas upozorava na oštećenje ili opasnost od oštećenja, te je bitna za naš opstanak.
Isto vrijedi i za emocionalne boli, kao što su “slomljena srca” koju osjećamo nakon gubitka voljene osobe. Svjesni smo da je prirodno i potrebno osjećati takvu bol u procesu tugovanja kako bi mogli ići dalje sa svojim životom.
Kronična bol
U slučaju kronične boli, faktori održavanja boli mogu biti nejasni, a terapija samo lijekovima je često neuspješna. U tim slučajevima bol može imate neželjene efekte na svakodnevne aktivnosti, kao što su posao, obitelj ili druge aktivnosti.
U prihvaćanju boli važna su dva aspekta: spremnost na iskustvo boli i volja za sudjelovanjem u životnim aktivnostima čak i pod cijenu boli.
Istraživanja su pokazala da prihvaćanje boli nije u razini s intenzitetom boli, već je više ovisno o fizičkim sposobnostima pojedinca, boljem radnom statusu, kao i o trenutnom psihičkom stanju. Tu je terapija ACT-om svojim tehnikama, kao što su promatranje i prihvaćanje misli i osjećaja, pokazala veću toleranciju bolesnika na bol.
Intenzitet patnje ovisi o stupnju misli i osjećaja koji su povezani s boli. Primjerice, bolesnik misli “ja ne mogu učiniti ništa korisno ili ugodno zbog moje boli” i “moram prvo riješiti bol prije nego što ja mogu učiniti nešto vrijedno u životu”. Na taj način je većina patnji u kroničnoj boli samostalno stvorena i nepotrebna.
Cilj ACT-a u liječenju kronične boli jest pomoći bolesnicima da razviju veću psihološku fleksibilnost u mislima, osjećajima i ponašanju povezanom s boli.
Određene tehnike, koje se koriste u ACT-u, mogu naučiti bolesnike da budu promatrač svoje boli. Da bi postali promatrači prvo se trenira izlaganje boli odnosno emocijama kojih se bolesnici pribojavaju. Izlaganje općenito smanjuje strah od pojava koje nam uzrokuju negativna iskustva i dovodi do veće fleksibilnosti ponašanja u njihovom prisustvu.
Važno je identificirati vrijedne životne ciljeve, koji su izrazito važni za bolesnika, i koji će osigurati prirodno pozitivno pojačanje misli. Bolesnici koji su “zapeli” u kroničnoj boli ne žive život po vlastitom izboru, već su fokusirani na smanjenje bola. Upravo zbog toga nam je bitno pozitivno pojačanje radi motiviranja na promjenu ponašanja za nastavak vrijednog i ispunjenog života.
Od pojedinačnog stajališta, vrednovanje je nešto vrlo osobno, odnosno slobodno izabrano. Vrednovanje je izraz koji se koristi u ACT-u. Ostali elementi ACT-a su klasična kognitivna psihoterapija (CBT) u liječenju kroničnih bolova s ciljem smanjenja ponašanja uvjetovanog bolovima, tj. neaktivnosti, a poticanje zdravog i aktivnog ponašanja.
Teorije ACT-a
Nekoliko teorija je važno za razumijevanje pristupa kroničnoj boli putem ACT-a.
Iskustveno izbjegavanje boli – je negativno iskustvo i nespremnost bolesnika na održavanje kontakta s unutarnjim iskustvima, kao što tjelesni osjeti, emocije, spoznaje, te nastojanja da se izbjegne, pobjegne, promijeniti ili smanji ove doživljaje, čak i kada je to štetno za bolesnika.
Obično, kada se osjećaja bol, simpatički živčani sustav nas upozorava da izbjegnemo ili pobjegnemo od bola prije nego što stignemo uopće razmisliti. Ovaj refleks je bitan za opstanak. Osim toga, ljudska bića mogu zamisliti bol i reagirati na to kao da je uistinu prisutna. Na primjer, pomisao na bušenje zuba, iako nema bušilice u blizini, može uzrokovati uplašenost, lupanje srca, napetost i prestrašenost kod pojedinca, ukoliko očekuje bol.
Uobičajena reakcija jest izbjegavanje situacija ili aktivnosti koje bi mogle dovesti do boli, primjerice odlazak zubaru ili uključenje u tjelesno vježbanje. Što više nastojimo izbjeći bol i vezane situacije za bol postoji više ograničenja u našem životu.
Jedna od ključnih postavki u liječenju kronične boli jest prihvatiti bol. Koristeći određene vježbe, bolesnik može naučiti vidjeti osjećaje boli kao normalne fizičke signale upozorenja, te smanjiti osjećaj straha i tjeskobe.
2.2.2017