S obzirom na to da sam posjetio Maroko i bio u Sahari, kao zaljubljeniku u pustinje, Bliski istok, bogatu povijest, kulturu i običaje, nije mi dugo trebalo da se odlučim za putovanje u Jordan, državu u kojoj se nalazi Wadi Rum, po mnogima najljepša pustinja na svijetu.
U procesu istraživanja i planiranja puta, sagledavši kojom ćemo rutom ići, zacrtao sam tri stvari koje želim iskusiti/doživjeti u Jordanu. Radi same činjenice da ne mogu potonuti htio sam se okupati u Mrtvom moru, posjetiti pustinju Wadi Rum i nekako doći do vrha Petre, do hrama Ed-Deir. Fascinirala me činjenica da je takvo nešto napravljeno na vrhu planine i uklesano u stijeni tisućama godina unazad!
Sve želje izgledale su jako lako ostvarive, osim uspona na Ed-Deir. Od njega me, kako sam prvotno istražio, dijelilo 850 velikih, strmih i skliskih stepenica. Danima i danima sam istraživao, dok nisam otkrio da postoji i ulaz sa stražnje strane planine gdje nema stepenica. Informacija o toj ruti gotovo da i nije bilo, gledao sam slike, videe, pričao s ljudima koji su tamo bili, pisao po grupama, forumima, slao upite, ali malo toga sam saznao. Razbijao sam glavu kako doći gore, jer na magarca nisam mogao pa sam tako naišao na jedan beduinski kamp koji se nalazi sjeverno od Petre. Za neko čudo imaju i Facebook stranicu, uspostavio sam kontakt, objasnio što želim i u kakvoj sam situaciji i počeli smo se dogovarati. To dogovaranje, natezanje i cjenkanje trajalo je više od mjesec dana! Prije samog polaska ostalo je još samo na kampu da sve potvrde i to je trebalo biti to! Rekao sam si da ću to srediti na putu i nisam se htio stresirati oko toga, jer je zapravo već sve bilo dogovoreno.
Polazak
Osam je ujutro, napuštamo tmurni Zagreb i krećemo prema Budimpešti. Na izlasku iz grada nalazimo se s ostalim suputnicima, Teom, Gogom i Srebrom. Njih sam doslovno pronašao preko interneta i trebalo je tek vidjeti kako će to ispasti s nama nepoznatim ljudima. Nakon kratkog upoznavanja nastavljamo dalje prema Budimpešti, oni sa svojim, a Gabi, Darijo i ja našim autom.
U Budimpeštu i na parking aerodroma stižemo tri sata prije leta. Njega smo rezervirali unaprijed i platili oko 25 eura za 8 dana. Ulaskom u aerodrom, prava ludnica i ogromna gužva! Srećom, naš šalter za check-in još nije otvoren, stajemo prvi u red i obavljamo sve u roku 5 minuta.
Kod boarding gatea dočekuje nas neki šaljivi Mađar koji nas dovodi do kamiona u koji me stavljaju pomoću rampe i tu me prebacuju na poseban stolac kako bi me mogli odgurati i prebaciti na sjedalo. Smiješna situacija događa se pri ukrcaju u avion. Kako iz meni nepoznatog razloga ulazim zadnji u avion, a ne prvi kao što je to običaj, apsolutno svi putnici začuđeno gledaju u mene. Ovaj Mađar koji mi je kod nogu u jednom ih trenutku odlučuje ispružiti i noge mi doslovno počinju skakati posvuda i lupati. Ljudi su se oko mene doslovno uplašili da se ne radi o nekakvom napadu ili nešto…
Amman
Oko 20:30 slijećemo u Amman, taman za vrijeme zalaska sunca i „užarenog“ neba. Na aerodromu po preporuci pronalazimo mjenjačnicu s najboljim tečajem i mijenjamo eure za jordanske dinare te na šalteru pokraj za 15 dinara kupujemo sim karticu s 18 gb interneta. Za to vrijeme ostatak ekipe sređuje rent-a-car koji smo unaprijed rezervirali i po izlasku iz aeredroma dočekuje nas sasvim novi Hyundai kombi. Kako se u Jordanu vozi suprotnom stranom, volan preuzima Darijo i nakon par trzavica stižemo u centar graeda.
S obzirom na to da smo u Jordan došli u vrijeme Ramadana, kao i prošle godine u Maroko, znali smo otprilike što očekivati. Za vrijeme Ramadana ljudi ovdje poste tijekom dana, i tako mjesec dana. Od izlaska sunca pa sve do zalaska i dok ne počne „Iftar“, njihov prvi obrok, oni ništa ne jedu niti piju. Kad sunce zađe i počne Iftar ljudi doslovno nahrle u centar grada. Upravo to nas i dočekuje u centru Ammana. Grad vrvi od života, ulice su prepune ljudi, sve je puno lampica, štandova i dućana. Na svakom se koraku nešto prodaje i peče, dok se u zraku miješaju brojni mirisi, kako od hrane, tako i od šiše. Iako auti na ulicama stoje u dugim kolonama i sve to djeluje kaotično, nitko ne živčani, nitko ne trubi i ne divlja. Ovdje je to izgleda normalno. Ljudi se masovno druže, pričaju, socijaliziraju i djeluje mi kao da je to ovdje, u Jordanu, na sasvim drugačijem i višem nivou nego kod nas. Prije puta u Jordan, u Zagrebu, dok sam još istraživao za ovaj put, uglavnom sam nailazio na priče ljudi kako je Amman prilično dosadan i nezanimljiv grad. Meni je baš super, onako, topao, živahan i simpatičan. Nitko nas ne gnjavi, nitko nam ništa ne dobacuje i nitko nije neugodan.
No, glavni razlog zbog kojeg smo u centru jest hrana! Nakon poduže potrage Darijo i Teo konačno pronalaze restoran u koji sjedamo slijepo im vjerujući. Za tom odlukom odmah žalim, jer dolaskom konobara saznajem da se radi o isključivo vegetarijanskom restoranu. Bravo dečki, svaka čast! Mislim da to saznanje baš svima loše sjeda, ali nitko nema volje u novu potragu pa odlučujemo jesti ovdje. Dogovor pada da nam konobar za 15 dinara donese svega po malo, a svatko još naručuje crni čaj koji je ovdje popularan.
Na stol nam stiže jedno dvadesetak posudica, humus, njihov kruh sličan lepinji, falafel, nekakvi umaci, paradajz, menta i tko zna čega je tu još svega ima. Meni osobno sve gotovo bezukusno, ali što je, tu je, moram nešto jesti.
Kombi smo parkirali u neku „garažu“ gdje smo na jako lošem engleskom saznali da je parking 1 JOD po satu pa ga tu odlučujemo ostaviti i preko noći. Uzimamo stvari iz kombija i krećemo pješice prema hotelu koji se nalazi odmah uz rimski amfiteatar. Naše gubljenje po uskim uličicama prepoznaju lokalci koji nas usmjeravaju prema hotelu koji konačno pronalazimo. Brzinski ostavljamo stvari i odlučujemo otići pogledati amfiteatar dok je još osvijetljen.
Ispred amfiteatra ludnica, hrpa ljudi, priča se, druži se, igra se nogomet, ljudi prodaju svakakve stvari i puši se šiša. Kako bi se približili amfiteatru, dečki me prebacuju preko ograde, no pred samim ulazom saznajemo da je amfiteatar zatvoren, pretpostavljamo radi ramadana. Lokalci nam to uskoro i potvrđuju te saznajemo da se ulaz otvara sutra ujutro u 08:00.
Tu, ispred amfiteatra prilazi mi jedan djedica i gestikulacijom ruke objašnjava mi da bi se htio fotografirati sa mnom. Nakon zajedničke fotografije poziva cijelu obitelj da se slika s nama, nakon čega me ljubi u glavu i govori svašta nešto lijepo na arapskom. Pozdravivši djedicu i cijelu obitelj i misleći kako sam slobodan, prilaze mi dvije grupe dečkiju isto tako tražeći fotografiju. Uopće mi nije jasno zašto…
Nakon niza fotografija stižemo u hotel i prija spavanja još neko vrijeme provodim na balkonu gledajući u amfiteatar…
24.6.2026
