Svjestan toga da idemo u pustinju i da je vani vruće, diže me neki adrenalin i krećemo u spremanje. Šaljem Abdullhu, našem pustinjskom vodiču, poruku da krećemo.
Slijedi nam dobrih sat vremena puta do pustinjskog „kampa“ gdje ćemo se naći s Abdullhom. Prije puta u Jordan nisam htio imati velika očekivanja u vezi Wadi Ruma, iako mi je većina ljudi rekla da je Wadi Rum najljepša pustinja na svijetu. Neki su otišli čak toliko daleko da su rekli da im je to najljepše mjesto koje su vidjeli u životu! Ja sam se htio uvjeriti svojim očima i tek onda stvoriti mišljenje, kao i uvijek.
Već na kakvih pola sata od kampa krajolik počinje davati lijepe pejzaže. Planine uzdignute iz pijeska usred ničega izgledaju impresivno. Razmišljam što nas sve čeka ako je ovdje već ovako lijepo. Usred vožnje uočavam ravnu cestu, najbolju do sada, i govorim Teu da ovdje stanemo. Nadao sam se ovakvim cestama, u Maroku ih je bilo na pretek, ali nažalost u Jordanu ih nisam puno vidio iako sam znao da ih ima. Izlazimo iz auta, uživamo u krajoliku i fotkamo se nasred ceste
Na putu do kampa dolazimo do nekog „check pointa“ gdje nas zaustavlja neki tip i viče nešto na arapskom. Koliko smo ga shvatili, traži nas nekakvu dozvolu i novce. Govorim Teu da ne znam ništa o tome i odlučujemo otkantat lika i nastaviti prema kampu. Šaljem poruku Abdullhu da mu kažem da nas je neki tip zaustavio i pritom uživam u pogledu na palme s ogromnim planinama u pozadini. Abdullh mi je odgovora da ga samo ignoriramo, što smo i učinili.
Po dolasku u Wadi Rum village, Abdullh nas navigira do parkinga kako bi se našli. Nije to kamp kakav sam ja zamišljao. Više je to nekakav mini gradić od kakvih 2000 stanovnika, jednoličan, boje zemlje, prašnjav i bez zelenila, baš tipično pustinjsko selo. Nema se tu šta previše za raditi niti vidjeti. Čim smo stali, Abdullh dolazi do nas u svojem, kako bi to nazvao, „starom kamiončiću“. Izlazi van i na sebi ima sivu „haljinu“, turban i naočale sa srebrnim odsjajem. Djeluje onako, kul i pomalo Američki.
Pozdravljamo se i odmah krećemo na našu turu po pustinji. Gabi i ja sjedamo naprijed, pored Abdullha, a Goga, Darijo, Srebra i Teo se voze iza, na otvorenom dijelu s nadstrešnicom. Naprijed baš i nema mjesta, pogotovo za oboje, ali smo zaključali da će biti pametnije da je Gabi pored jer ćemo se ipak voziti malo „luđe“ pa da ne stajemo svako malo zbog mene. Već prvi prizor na ulasku u pustinju ostavlja me bez daha. Drvo usred mora pijeska s planinom u pozadini djeluje kao s razglednice.
Tu već radimo prvu pauzu, a Teo, Goga, Srebra i Darijo odlučuju jahati deve. Ovdje se inače nalazi prirodni izvor „pitke“ vode (kako kome) koji koriste lokalni beduini. Ime je dobio po britanskom oficiru, vama poznatijem iz filma Lawrence od Arabije. Nismo niti krenuli, ja sam već oduševljen svakim mogućim kadrom. Gdje god pogledam fantastičan prizor, nevjerojatno! Nije ni čudo da je ovdje snimano hrpu filmova, kao Lawrence od Arabije, Marsovac, Star Wars-i i mnogi drugi.
Vozimo se dalje, vani je 40-tak stupnjeva, sunce prži, a mi u autu bez klime. Putem nas prati prekrasan krajolik koji se konstantno mijenja, ali ne prestaje biti ništa manje lijep i fascinantan. U našem lutanju pustinjom posjećujemo i jedan od lukova, tj. onaj najmanji, naziva „little bridge“. Abdullh mi govori da ih ima više i da ćemo ih većinu vidjeti, ali da ja nažalost neću moći ni na jedan. Znam da kada bi inzistirao i to jako htio, dečki bi me barem na jedan dignuli, ali to mi nije bio prioritet i nisam htio forsirati, tako da sam se pomirio s činjenicom da ću ih sve gledati iz auta.
Treću pauzu radimo kod nekakve formacije stijenja i kamenja. Svi se odlaze penjati, a s obzirom da ja ne mogu, ostajem razgovarati s Abdullhom. Priča mi kako je mjesto, inače ruševina, gdje se trenutno nalazimo, iz doba Nabatejaca, gdje su se u dalekoj prošlosti okupljale karavane. Kretale su se iz Damaska, Iraka, Palestine, preko Jordana, u Saudijsku Arabiju itd. Govori da su znali nositi svašta, od namirnica, hrane, oružja i rukotvorina kako bi međusobno trgovali i razmjenjivali te da su karavane znale biti veće i od preko 1000 deva! Išle bi jednom do dvaput godišnje i za put bi im trebalo i do tri mjeseca. Na pitanje koliko je ljudi bilo u karavani, odgovara mi da u prosjeku jedna osoba na sedam deva. Ova nakupina kamenja, koju su Rimljani nadogradili na postojeću nastambu od Nabatejaca je isto tako smatrana i mjestom gdje je živio Lawrence od Arabije, barem dok nije otišao u Aqabu. Nitko nije siguran u to i sve su to nagađanja. Vjeruje se da je i ovo mjesto koristio radi skladištenja oružja. Sve su to velike ruševine tako da je na temelju izgleda jako teško išta zaključiti.
Saznajem i da je pijesak u Wadi Rumu crvene boje zbog puno željeza u tlu te da „Wadi“ znači dolina, a „Rum“ znači, po onome što sam shvatio, nešto kao „visok“ tako da „Wadi Rum“ zapravo u prijevodu znači „Mjesečeva dolina“. Abullah mi govori i da dolazi iz velikog plemena „Eniza“ i da njegovo ime znači „za Boga“ dok ga za prezime i nisam previše razumio no, više manje sam shvatio da nema neko posebno značenje ni prijevod.
Nastavljamo dalje, a u autu nam Abdullh pušta arapsku muziku. Drndamo se po pijesku i dinama, a sunce tuče kroz staklo i mislim si da sam konačno doživio pravu pustinju, za razliku od kada sam bio u Sahari i kad smo dva dana imali kišu. Zaustavljamo se kod nekakvog brda gdje su ljudi slagali kamenje jedno na drugo, nešto što sam vidio već bezbroj puta no, ne i u pustinji.
Pokupivši drva, Abdullh nas dovodi u podnožje planine kako bi hvatali sijenu stijene za vrijeme ručka i kako bi se malo odmorili. Sada mi je jasno što je mislio pod ono da ćemo koristiti sjenu planina za vrućinu. Moram priznat da je u hladu jako ugodno, struji zrak tako da stalno puše i nije ni vruće niti hladno. Jedino što nas muči je hrpa izmeta po podu, valjda od deva ili koza, koje poprilično smrdi i privlači veliki broj dosadnih muha!
Kao za piknik, dobivamo veliku „dekicu“ za leći, a Abdullh se odmah baca na posao. Izvadivši sve stvari iz auta, kreće u spremanje ručka, pali vatru i stavlja kokoš u lonac. Osim što Abdullhu radim društvo dok kuha, pored nas se nalazi i mali radoznali gušter. Iako ručak vizualno ne izgleda savršeno, miriše dobro! Ipak smo u pustinji, nećemo se žaliti…
Siti i odmorniji te isfrustrirani od muha vozimo se dalje i uz pogled na deve Abdullh nam priča o utrkama s devama. Govori nam da najbolji „trkači“ na domaćim trkama mogu ići u Emirate na utrku gdje za prvo mjesto dobiju jedan milijun dinara, ali moraju se obvezati da će, ako pobijede, svoju devu ostaviti tamo. U Jordanu kaže, dobru devu možeš prodati za 60.000 JOD-a.
Pred sam dolazak u Khazali kanjon, stižemo do još jednog mosta na vrhu planine pod nazivom „Burdah rock bridge“ koji je jedan od najviših prirodnih mostova tj. lukova na svijetu, na čak 35 metara visine! Kaže Abdullh da je pogled s vrha predivan, ali da do gore treba 3 sata dobrog planinarenja i da treba biti u dobroj formi. Kako u kanjon ne mogu, Abdullh i ja smo ostavljamo ekipu pred kanjonom i odlazimo autom okolo kako bi ih dočekali na drugoj strani.
Od zalaska sunca dijeli nas još samo odlazak do velikog luka, Um Fruth Rock Bridge. Ovdje je, od svih mjesta najviše turista. Jedini koji se odvažuje na uspon je Teo. Ja sve promatram iz auta i moram priznati da uspon baš i nije previše lagan, iako poprilično kratak, više je zeznut nego težak jer su stijene jako glatke i lako se okliznuti. Navodno jedno od najfotografiranijih mjesta u pustinji, što se i vidi po broju turista i ženskih „influencerica“ koje se naslikavaju u haljinama.
Naša zadnja destinacija dana je zalazak sunca. Abdullh nas dovodi na „poznato“ mjesto za zalaske i tu dobivamo slobodno vrijeme. Zalazak sunca u Wadi Rumu je nešto čemu sam se veselio i prije samoga puta.
Do našeg kampa iskusili smo i noćnu vožnju po pustinji. Mjesec je već bio poprilično velik i obasjavao je pustinju i planine. Ne znam da li izgleda čarobnije po danu ili po noći. Veselila me pomisao da ću noćas gledati zvijezde u pustinji.
U kampu su me odmah iz auta odnijeli u veliki šator, jer nam se bližila večera tako da se nije isplatilo gurati me po pijesku do sobe da bi se za pet minuta vratili nazad, iako bi se najradije i ja otišao malo „dobiti“ jer sam cijeli bio pun prašine i pijeska, ali ako sam mogao u Tanzaniji na safariju izdržati pet dana bez tuširanja onda mogu i ovdje.
Šator je djelovao jako „toplo“ i uredno. Sve je bilo puno tepiha i izgledalo jako mekano i udobno. U sredini je gorjela vatrica i kuhao se čaj dok su pored beduini pjevali i svirali na gitari. Za večeru smo opet jeli piletinu, ovaj put s nešto drugačijim prilogom. U Teovim očima se skoro mogla vidjeti vatra no, nije ništa rekao.
U šatoru se skupilo dosta ljudi, sve turisti, koji su nakon večeri počeli vikati, plesati i biti TURISTI. Mene, a i nas se to baš i nije nešto dojmilo, niti nas je interesiralo tako da smo odlučili izaći van, razmjestiti klupice i uživati gledajući zvijezde. Hašiš koji sam dobio u Aqabi, čuvao sam izrazito za ovaj trenutak. Sve je bilo savršeno, osim zvijezda. Naime, mjesec je tako jako sjajio da su se zvijezde slabo vidjele. Beduin koji mi je van donio madrac govori na da mjesec zalazi tek oko 04:00 ujutro, vrijeme koje si nažalost ne možemo priuštiti jer se jako rano dižemo, opet, rekao bi Teo. Tako smo još neko vrijeme odlučili provesti vani, uz razgovor, smijeh i pogled na zvijezde i mjesec, koji je obasjavao obližnje planine.
U šatoru smo spavali 4-2. U velikom smo bili Goga, Darijo, Gabi i ja, a u malom Srebra i Teo. Prije spavanja došli smo na ideju da pogledamo predzadnju epizodu Game of Thrones-a koju sam dan prije jedva uspio skinuti u Aqabi. Naravno, zaspao sam minutu prije kraja…
23.7.2026
