Abdullh je trebao doći po nas u 06:00 no, nema ga. Spremni i čekamo ga. Iako je ledeno, znam da će kroz sat vremena biti kao u paklu tako da me to previše ne dira. Beduin iz kampa uspijeva dobiti Abdullha na mobitel i govori nam da stiže, uz zakašnjenje od pola sata.
Ukrcavamo se u kamiončić i vozimo reli do kampa koji se nalazi pred pustinjom gdje Abdullh ujedno i živi. Razmišljam si u kakvim uvjetima žive ovi ljudi dok kroz prozor pokušavam uloviti svaki kutak kroz koji prolazimo. Vozeći se kroz pustinju, na putu do sela, stajemo na brzinu napraviti grupnu fotku i doživjeti Wadi Rum i ujutro. Priznajem, i ovako ima svoje čari, dok se sunce budi.
U kampu se pozdravljamo s Abdullhom te ukrcavamo u naš kombi i krećemo prema Petri! Cilj nam je doći tamo što prije i iskoristiti dan što bolje. Hvatam internet i primjećujem da mi još ništa nisu javili iz kampa s kojim sam dogovarao uspon do Monastery-a. Situacija me sad već poprilično brine, ipak je to sutra, a ja još nemam odgovor! Moj optimizam uspijeva prevladat i govorim si kako ćemo to već nekako srediti i bacam se na proučavanje krajolika.
Dolazimo u Wadi Musu, mali gradić koji se nalazi na ulazu u drevni grad Petru.Prvo odlazimo do smještaja, ostaviti stvari, presvući se i pojesti nešto. Naš domaćin, Mustafa, dočekije nas na ulazu. Simpatičan čovjek u šezdesetima. Naravno, Engleski baš i ne zna pa je sporazumijevanje rukama i nogama jedina opcija. Ranije smo dogovorili da ćemo prvi dan Petre ući na glavni ulaz, ovjeriti Jordan Pass i proći cijelom stazom pa sve do stepenica koje vode do Monastey-a, hrama na vrhu planine. Drugi dan smo ostavili za stražnji ulaz i uspon do hrama.
Petra
Vozimo se kakvih desetak minuta do visitors centra, gdje ovjeravamo naše passove. Random vodič me ispituje ako se hoću do Treasury-a voziti u autiću za golf. Cijena naravno prava sitnica, 130 eura. Govorim „no thank you“ i krećemo prema ulazu. Ovdje sam ugledao i vjerojatno najveću rampu za kolica u životu!
Slijedi nam put od kakvih kilometar makadama kako bi došli do ulaza u Siq, kanjon koji vodi do Treasury-a, najpoznatijeg hrama u Petri. Iskreno, proučavajući sve ovo prije puta nisam očekivao kako će dolazak do hrama biti ovako težak. Nije to makadam, već put prepun kamenja veličine šljiva i to nakoso! Umiremo svi, 40-tak stupnjeva, prašina, mene je bome istruckalo, a oni umiru gurajući me. Iako uvijek prije puta u svojim istraživanjima dam sve od sebe, na ovakvim lokacijama informacije su jako teško dostupne, niti ljudi imaju iskustva sa ljudima koji su u kolicima.
Siq
Putem naravno hrpa turista, domaći ganjaju jadne konje i magarce, svi nešto viču, ali i očekivali smo to, valjda… Vožnja mene na magarcu ili u kočiji nije dolazila u obzir, ako se pitate. Na magarca ne bi mogao, prvenstveno jer mi moje fizičko stanje to ne dopušta, a i nismo htjeli iskorištavati i ovako već jadne i izmučene životinje. U kočiji se baš i ne bi mogao držati jer jako skače dok ovi divljaju i gone te konje po stazi.
Siq je sam po sebi jako lijep, pogotovo kada se sunčeve zrake igraju po stijenama kanjona i stvaraju prekrasne tople boje. Ono što mi se ne sviđa su horde ljudi i način na koji domaći ovdje jure i tretiraju te životinje. Tu su i poznati „Jack Sparrowi“ koji mi već od samog početka idu na živce i djeluju antipatično. Domaći doslovno gone te jadne konje gore dole, jure, pretili turisti poskakuju u zrak, njima je to „cool“, a jadni konji se raspadaju, popikavaju i žude za odmorom, ali to nažalost ne dobivaju.
Imao sam jako visoka očekivanja od ovog mjesta… Svi su mi pričali kako je predivno i govorili da ću se oduševiti! I sam već godinama gledam ovo mjesto na fotografijama, tv-u i dokumentarcima, ali sada mi se sve više čini da je ovo mjesto pretvoreno u jedan veliki bankomat i šou za masovni turizam.
Treasury
I baš kada si mislim sve loše o ovome mjestu, u procjepu između dvije planine uočavam hram Treasury. Wau! Nevjerojatno da je netko sve ovo napravio prije više od tri tisuće godina, u planini! Po dolasku pred sam hram oduševljenje mi opada. Užasna vrućina, hrpa ljudi, svi te nešto žele pitati, prodati, viču ti, smrdi po izmetu, doletava ova kočija, pa ova, pa ona…
Gabi, Gopga i Darijo odlaze na vidikovac, Teo odlazi na drugu stranu, a Srebra i ja smo ostajemo dole „uživati“. Iskreno, ne mogu se uopće opustiti jer ne znam hoće li se netko zabiti u mene, a osim toga, jako mi je žao što ne mogu s ostalima na vidikovac i što neću doživjeti to kako sam zamišljao. Uz to, ovi iz kampa mi se još nisu javili i sve je djelovalo kao da se raspada.
S povratkom ostalih, krećemo prema cilju, stepenicama koje vode do Monastery-ja. Sad je to opet onaj makadamski put samo ovaj put tri puta gori. Nizbrdo, pjeskovito i kamenito!
Slučajni susret
Kod Amfiteatra odlučujemo napraviti pauzu i predahnuti. Darijo, a i ostali, ne djeluju optimistično i pada dogovor da nema smisla nastavljati sa mnom dalje nizbrdo, jer ćemo se užasno teško vratit. Krasno, sad još i to! No, mirim se s time i bez prigovora pristajem, ipak sam ja taj koji je ograničen i kako oni odluče, tako će i bit. Ja ovisim o njima a ne oni o meni i ne mogu glavom kroz zid!
Darijo i ja ostajemo u hladu, Gabi odlazi u obilazak štandova, a ostatak kreće dalje. Uporno pokušavam doći do signala ne bi li na mobitelu vidio jesu li mi se javili iz beduinskog kampa za sutra. Bezuspješno!
Uskoro se vraća Gabi, a za njom beduin na konju, uporno ju ispitujući hoće li na jahanje. Vičem joj da mi pošalje lika ovdje da ga nešto pitam. Htio sam ga pitati par stvari vezanih za sutra, jer je moj plan B bio da nađem random dva beduina koji će nam pomoći, ako plan A, s kampom, propadne.
Dolazi tip do mene, zapravo mladić, Khaleb. Upoznajemo se, otvaram mapu i bacam se na pitanja. Dolaze i njegova dva frenda, Rashid i neki klinac, kojemu sam zaboravio ime. Ispitujem ga o stražnjem ulazu, govorim mu o svom planu i čini se jako zainteresiran, nikada nije čuo ni vidio da je netko išao gore s kolicima, naravno, samo sam ja takva budala!
Dolazi sad još i treći lik, na devi, ubacuje se u priču i pitam ja njega:
Ja; „What’s your name?“
On; „My name is „Lost“.“
Ja; „Lost??“
On; „Yes, if you are lost, I will find you.“
Lik totalni car, osim što je smiješan, daje nam par dobrih ideja što se samog uspona tiče. Khaleb i Rashid govore da im je on inače frend, ali da je malo lud, kako kažu, od hašiša i bombona (navodno bombone tamo rokaju ko veliki). Lost inače ima svoje deve i njih koristi za ture s turistima. Nakon par minuta razgvora s „izgubljenim“ lik baca pogled na sat i govori da brzo mora ići. Kako se okrenuo i krenuo od nas, viknuo sam mu „Hey Lost, dont smoke so much“, na što se on opet okrenuo i zaderao se „I will smoke everythiiiiing“!
I tako mi nastavljamo naš razgovor i govori meni Khaleb da ako sam za, da mi oni mogu pomoći sutra i da su i voljni to učiniti, ali da prvo mora razgovarati s ocem. Razmjenjujemo brojeve i fejsbuk i oni odlaze. Optimizam mi je malo porastao mada nisam previše vjerovao u to, pogotovo jer je ponuda bila duplo bolja i jeftinija od one iz kampa.
Poziv od milijun dolara
Povratkom ostatka ekipe, sunce je počelo već polako zalaziti pa odlučujemo krenuti prema izlazu. Kako nam je put do izlaza, do visitors centra postajao sve teži i teži, zaključili smo, uz male prepirke, kako je bolje da Petru by night propustimo. Nisam htio forsirati i tako smo odlučili. Prašnjavi, zamazani, prekuhani, iscrpljeni i gladni ko’ psi stižemo u naš smještaj, gdje nas dočekuje veseli i simpatični Mustafa s velikom šišom.
Šiša u „dnevnom boravku“ na otvorenom zvuči kao jako dobra ideja, no prvo moramo ići nešto pojesti. Dogovorili smo se tako s Mustafom, da nas pričeka i zaputili se u grad. Hodajući gradom svi nam nešto dobacuju, uglavnom su to riječi poput „Welcome to Jordan my friend“, trube nam i pozdravljaju nas. Sjedamo u neki restoran koji je na tripadvisoru imao dobre ocjene i ne ostajemo razočarani, osim što nas je konobar izmaltretirao za review. Uz pogled na grad uživali smo u zvukovima molitve čiji je zvuk dopirao do nas. Ramadan je pa tako cijeli grad odzvanja i „pjeva“.
Povratkom u smještaj slijedi šiša uz razgovor s Mustafom. Ništa se ne razumijemo, ali je smiješno i simpatično. Pomalo kao da sam zaboravio na Petru i na poruku koju iščekujem, kad odjednom zazvoni mi mobitel. Zove me Khaleb! Govori mi kako je otac pristao na sve i da su oni spremni za akciju! Ono što je još nevjerojatnije jest da mi u trenutku razgovora s Khalebom stiže poruke od beduinskog kampa kako je sve spremno i da krećemo ujutro. Nevjerojatno!
Razmišljao sam tako neko vrijeme, pitao Gabi za savjet kao i ostale, i donio sam odluku da ćemo ići s Khalebom! Javio sam se kampu, objasnio situaciju, da se nisu javljali, da sam bio zabrinut i da sam dobio bolju ponudu i rekli su mi da je sve uredu i da pošaljem fotku ako uspijem doći do vrha. Nisam to očekivao, mislio sam da će mi skidat sve po redu, ali dobro. Javio sam se Khalebu i dogovorili smo da nas pokupe ujutro u 07:00 kod visitors centra!
26.8.2026
