Još jedno neriješeno pitanje je trajnost antidepresivnog učinka, kao i pitanje mogu li dodatne seanse povećati učinkovitost. Istraživanje provedeno u Sveučilišnoj bolnici za psihijatriju u Zürichu, obuhvatilo je 19 pacijenata s terapijski rezistentnom depresijom (TRD) koji su bili stabilnog fizičkog zdravlja.
Prije primanja psilocibina, pacijenti su prošli više pripremnih i integracijskih seansi sa posebno obučenim kliničarima. Svaka seansa trajala je otprilike 60 minuta. Svih 19 pacijenata prošlo je barem jednu aplikaciju psilocibina. Trinaest ih je primilo dvije aplikacije, pet tri aplikacije, a troje četiri aplikacije, ukupno 40 aplikacija.
Pacijenti su primili individualiziranu dozu oralno primijenjenog sintetskog psilocibina, u rasponu od 20 do 35 mg, u mirnom okruženju. Na kraju dana doziranja, pacijenti su ispunili upitnik za procjenu nuspojava.
Odluke o istodobnoj primjeni lijekova donošene su prema kliničkoj procjeni i preferencijama pacijenta, a farmakološke konzultacije su pružane po potrebi. Većina pacijenata nastavila je terapiju antidepresivima kako bi održala kliničku stabilnost, prekidajući liječenje samo na dane doziranja.
Odgovor, definiran kao smanjenje od ≥ 50% u odnosu na početnu vrijednost, postiglo je 33,3% pacijenata na MADRS-u i 27,8% na BDI-u. Prosječni postoci smanjenja bili su 35,6% odnosno 26,8%. Remisija, definirana kao MADRS rezultat ≤ 12 ili BDI rezultat ≤ 13, postiglo je 22,2% pacijenata na MADRS-u i 27,8% na BDI-u.
Istraživači su primijetili da su stope odgovora i remisije bile niže od onih zabilježenih u nekim prethodnim randomiziranim studijama psilocibina kod velikog depresivnog poremećaja. Sugerirali su da to vjerojatno odražava visok stupanj otpornosti na liječenje i kliničke složenosti uočene kod pacijenata upućenih na terapiju psilocibinom u rutinskoj praksi.
Također su primijetili da su ranije studije obično uključivale samo jednu ili dvije aplikacije, isključivale istodobne lijekove i prvenstveno se usredotočile na veliki depresivni poremećaj, a ne na terapijski rezistentnu depresiju.
Najveće poboljšanje na obje skale depresije uočeno je nakon prve aplikacije psilocibina. Međutim, autori su upozorili da podaci nisu dovoljni za određivanje optimalnog broja ili vremena aplikacije.
Iako nisu primijetili daljnje poboljšanje na razini skupine, smatraju kako bi možda i dalje bilo korisno koristiti više aplikacija psilocibina, jer su neki pacijenti reagirali tek nakon druge ili treće aplikacije.
Nuspojave su zabilježene u 30 od 40 aplikacija, najčešće su to bili umor, glavobolja i plačljivost. Nisu se pojavile ozbiljne ili dugotrajne nuspojave.
Ključna ograničenja ovog istraživanja uključivala su mali uzorak, nedostatak kontrolne skupine, nedovoljnu zastupljenost žena te heterogenost u protokolima liječenja i praćenju.
21.6.2026
