Prije svega, da se predstavim…

Moje ime je Slaven Škrobot, imam 38 godina i živim u Zagrebu. Iako se baš i ne volim predstavljati, za sebe volim reći da sam sasvim normalna osoba koja je dobila drugu priliku za život i koja ju je odlučila iskoristiti na najbolji mogući način! Sad se sigurno pitate o kakvom ja to drugom životu pričam? Prije sad već petnaest godina, nesretnim sam skokom u more, pri padu na prijatelja slomio peti vratni kralježak i trajno ostao oduzet od prsa na niže! Prije nesreće koja mi je u potpunosti promijenila život bio sam poprilično aktivan i svestran. Studirao sam, igrao nogomet, trenirao odbojku, vozio bicikl, skijao, bordao, pecao, ronio, jedrio i onda, u jednoj milisekundi moj život se u potpunosti okrenuo naglavačke! Godinu dana sam proveo u bolnici koja mi je postala novi dom, prošao kroz svašta i onda se vratio u realnost! Iako sam mislio da će tada, riješivši se konačno bolnice, stvari postati lakše i da će sve sjesti na svoje mjesto, prevario sam se jer tek tada je započela prava borba…

Vrativši se doma iz bolnice, živio sam na četvrtom katu zgrade u potpuno neprilagođenom stanu. Svaki put kad bih poželio van, bilo mi je potrebno taj svoj izlazak isplanirati do najsitnijih detalja, pronaći četvoricu prijatelja koji bi me odnijeli niz stepenice a i vratili! Kretnja stanom bila je užasno limitirana i nakon onog prvog vala gdje su me svi htjeli doći pozdraviti i vidjeti, sve više vremena počeo sam provoditi u krevetu i sam sa svojom glavom. „Listao“ sam po društvenim mrežama, gledao ljude kako putuju, bave se sportom i žive život koji je za mene u tom trenutku bio nezamisliv, što je u meni stvaralo ogromnu frustraciju! Od onog aktivnog života sada sam bio „prikovan“ za krevet!

Svjestan da na svoje tijelo više ne mogu računati, znao sam da će mi od sada glava biti moje najjače „oružje“. Počeo sam raditi na sebi i pokušati pronaći ono nešto u čemu bih opet mogao uživati te se osjećati barem donekle korisnim. Za početak, odlučio sam se boriti, trenirati stolni  tenis, razmišljati pozitivnije i svoj unutarnji mir pronašao sam u glazbi i noći.

Još ne znajući što moje tijelo može i poprilično ograničen u glavi radi toga, došao sam na svoje prvo ljetovanje nakon nesreće. Tada su me moji prijatelji pozvali na gliser i unatoč što je moja obitelj negodovala, odlučio sam otići! To je bio prijelomni trenutak nakon kojeg sam odlučio da na svoja kolica ne želim gledati kao na prepreku, već kao na sredstvo koje će mi omogućiti što lakše kretanje svijetom. Osim toga, poziv mojih prijatelja dao mi je do znanja da unatoč mojem stanju oni me i dalje žele uključiti u neke sasvim normalne stvari u životu! Taj gliser i sve nakon toga bila je stepenica iznad prethodnog i moje ispitivanje vlastitih mogućnosti. Nakon glisera krenuo sam na koncerte, pa na festivale gdje sam po prvi put spavao u šatoru! Moje prvo putovanje bilo je na Novu godinu u Sarajevo gdje nisam niti znao mogu li u autu sjediti četiri sata! Nakon toga otišao sam u Budvu, a moj prvi let avionom u Madrid! Svo to iskustvo ohrabrilo me dovoljno da se u Berlin otisnem s tadašnjom djevojkom. Par godina putovao sam tako Europom i shvatio da želim nešto dalje, egzotičnije, izazovnije i neobičnije! Iako sam u tom periodu trenirao stolni tenis i vrlo lako mogao otići u tom smjeru i svoj fokus staviti recimo na paraolimpijske igre, smatrao sam da su putovanja moja veća strast te teži, neistraženi i neobičniji put.

Tu mi je, kao ljubitelju pustinja, došla ideja odlaska u Maroko! Tada nije bilo nikakvih informacija dostupnih o putovanju osoba u kolicima na takva mjesta pa sam sve nekako morao sam. Tada je to  bio veliki izazov s mnogo pitanja u mojoj glavi, ali otišao sam i to me zauvijek promijenilo! Shvatio sam da uistinu uživam putovati, da mogu mnogo više, nego što sam mislio nakon ozljede, i da je to nešto što želim raditi i dalje…

Vrlo brzo nakon Maroka, na stranici Putoholičara, ugledao sam natječaj za napisati putopis o tome kako mi je putovanje promijenilo život i bez obzira na to što nikada ništa nisam napisao, znao sam da imam dobru priču! Prijavio sam se, poslao svoj putopis i na kraju pobijedio između tristotinjak drugih! Tako sam osvojio dvije povratne aviokarte za Australiju i tada mi se javilo užasno puno ljudi s porukama podrške i želje da o svojim avanturama nastavim pisati i dalje. Vidio sam to kao mogućnost da radim nešto što volim, od toga zarađujem, osjećam ispunjenje i korist i pri svemu tome još i inspiriram te pomognem onima u sličnoj situaciji! Odlučio sam napraviti blog, otvoriti Facebook stranicu i Instagram profil te pisati!

I tako danas aktivno pišem na svojim društvenim mrežama, držim putopisna i motivacijska predavanja, putujem, vozim posebno prilagođeni bicikl i još uvijek odlazim na koncerte i festivale! Od kad aktivno putujem, proputovao sam mnoge zemlje, osvajao brojne vrhove, biciklirao do Turske i osvojio mnoge nagrade! Sad, kada sam vam ukratko napisao nešto o sebi i svojem životnom putu, želim prije svega izraziti zadovoljstvo pisanja na ovom, meni novom mjestu! Nastojat ću vam sve ovo do sada ispričati puno detaljnije kako bi što bolje shvatili moj životni put! Pisati ću vam o sebi, životu s invaliditetom, problemima, zdravlju i onome što najviše volim, a to su putovanjima!

Pa za početak, da vam opišem kako je ovaj moj „drugi“ život započeo i kako se točno dogodila moja nesreća…

Nesreća 17.07.2009.

Krk je moj drugi dom i mjesto gdje provodim ljeta od svojeg rođenja. Ranijim dolaskom na Krk, što mi radi ispita nije bilo u planu, u naš voljeni kamp Ježevac, nisam imao plan osim provoditi vrijeme sa svojim društvom, prvenstveno s Gregom, njegovim bratom Mihom i njihovim bratićem Lukom. Nas četvero znamo se od kad znamo za sebe i njih troje su mi poput braće!

Najveći šok koji sam doživio kada sam stigao u kamp jest saznanje da našeg terena za odbojku više nema i da sad umjesto njega ovdje stoji igralište za djecu. Taj teren je nekima od nas bio sve i mjesto gdje smo se okupljali, družili, igrali odbojku i zafrkavali. Preko dana, dok se igralo, okupljao bi se veliki broj ljudi koji bi nas gledao i koji su uživali. Kome smo smetali!? Kako terena više nije bilo, jedino gdje smo mogli igrati odbojku bilo je u Punatu. Otišli smo tamo koji put ali to jednostavno nije bilo to. Ipak, žeđ za igrom tjerao nas je svaki dan u Punat. Peti dan Krka odlučili smo ne ići u Punat i dan iskoristiti za izležavanje na plaži, nešto što sam teškog srca prihvatio.

Grega i ja ležimo na plaži rame uz rame. Pije se piva a slušalice se dijele na pola, svakome jedna. Vrućina je nesnosna i ne mogu više ležati pa na prijedlog Luke i Mihe, koji su se spustili na plažu, odlazimo na kupanje. Naš mali betonski mol, dužine petnaestak metara i visine metar i pol, nagledao se svega proteklih godina, ponajviše naših skokova i vratolomija. Nije niti slutio da će mu se najveća u njegovim postojanju odviti ispred „očiju“, za koji trenutak. „Ma, ostarjeli smo!“ Primjećujem to na licima svih pri spomenu skoka u more.  Na to će Grega: „Ajde dečki! Koliko dugo već nismo skakali!?“ I tako smo krenuli, jedan skok, drugi, treći, četvrti, sve dok nisam osjetio da mi je dosta. Pri odluci mi je pomogla i Amalija, prijateljica koju sam sreo na molu i s kojom sam započeo razgovor. U tom trenutku pored mene prolazi Grega i govorim mu da mi je dosta, a on će mi: „Daj ajde, zadnji skok.“ Pristao sam bez puno nagovaranja, neka mu je, ne znajući da će mi to uistinu biti zadnji skok!

Dvadeset i pet metara od ruba mora poredali smo se redom Luka, Miha, Grega i ja! Tko će prvi, a tko će zadnji!? Prvi će Miha, iza Luka i Grega, a ja ću zadnji! Prije skoka i zaleta smo se pobrinuli da na molu nema nikoga. Uvijek to učinimo, za svaki slučaj. Miha kreće, puni sprint s dvadeset i pet metara udaljenosti. Skače lijevo! Luka ide iza njega, skače u sredinu! Grega bira desnu stranu, a ja biram onu Mihinu, lijevu, koja je sad vidno prazna. Trčim najbrže što mogu, želim skočiti što dalje! Dolaskom do ruba mora odgurujem se u vis i u trenutku skoka gledam svojim očima kako na mjestu koje sam predvidio za skok izranja Luka! U toj milisekundi, koliko sam imao za reagirati i razmisliti što ću učiniti, jedino što mi je prošlo kroz glavu jest da maknem ruke i da ga ne ozlijedim! Slušao sam svoj instinkt i zabio se glavom ravno u njegovo bedro! Sad, mnogi će pomisliti ništa strašno, ali ja sam s metar i pol visine skočio nakon sprinta od dvadeset i pet metara, letio šest metara u dalj i zabio se s glavom u njega koji je bio na površini. Kao da sam lupio u beton! Ne sjećam se, ali po nekakvoj logici, s obzirom na to da mi je zub pukao na toj strani, udario sam s lijevom stranom glave i lica. Fascinantno je da pri udarcu nisam izgubio svijest.

Plutam na površini, glava, ruke, trup i noge su mi ispod razine mora, a leđa izvan. Plutam, svjestan udarca, no ne paničarim. Posve sam miran ali vjerojatno u stanju šoka. Tridesetak sekundi od udarca ponestaje mi daha i krećem van, no tijelo mi ne reagira! Ništa, nikakav pokret! Što se događa!? Jedino što mogu jest kolutati očima, što mi u ovom trenutku ne pomaže niti malo! Nemam više daha! Ma što se događa!? Točno u tom trenutku Grega me hvata ispod pazuha i diže me izvan površine! Grega je reprezentativac slovenske vaterpolo reprezentacije i jedino je on to mogao izvesti. Sreća u nesreći jest da je baš on ovdje, u ovom trenutku i to prvi! No kako sam tad težio gotovo osamdeset kilograma i bio  sklizak od kreme za sunčanje, zadržao me iznad razine mora svega nekoliko sekundi! Uzimam brzi i slabašan udah i ponovo tonem glavom! Mišići mi na prsima više ne funkcioniraju. Bespomoćno čekam i osjećam da daha ponestaje! Mislim si „to je to, gotovo je!“ Utopit ću se! Luka i Miha na moju sreću, shvaćaju da se ne radi o zafrkanciji kakvu smo izvodili bezbroj puta i pristižu Gregi u pomoć! On me diže za gornji dio tijela, a dečki za donji!

Glava mi je konačno izvan mora! Udišem, ali slabo! Dovoljno da Gregi kažem kako nešto nije u redu i kako moramo van! Mičemo se polako prema obali, Grega me drži za gornji dio, a dečki za donji. I dok mi glava pada s jedne strane na drugu, što vjerojatno pogoršava sve jer samo još više zabija kost dublje u leđnu moždinu, kroz glavu mi prolazi samo jedna misao! Mislio sam kako sam samo nešto ukliještio i da će jednim pokretom nekakvog stručnjaka sve sjesti na svoje mjesto i biti kao prije. Nisam niti u najluđem snu slutio da sam strgao vrat!

Dečki me vade van iz mora na skliskom i sluzavom mjestu gdje se vade brodovi. Ležim na leđima, nepokretan, a more mi od valova dolazi do ramena, što je jedino što osjećam. Skupilo se jako puno ljudi, neka lica prepoznajem ali je sve nekako usporeno, kao da sam u nekom snu! Iz njega me budi danski par, Rikke i Martin. Rikke mi držeći glavu govori na engleskom da su fizioterapeuti i da će me Martin dirati po tijelu, a da ja govorim da li i što osjećam. Dok potvrđujem očima pratim ljude oko sebe, mora da ih stotinjak! Tu je Vlado, Martinin djed koji mi drži madrac na napuhavanje da mi sunce ne ide u lice. Ostali svi nešto viču i u cijelom tom kaosu uspijevam samo čuti kako stiže hitna! Minuta traje kao sat! Hitne nema! Ne osjećam ništa, tek ponešto mora tjeranog valovima na moja ramena. Osjećam se umorno, čekam hitnu i sve mi je teže na engleskom komunicirati s Rikke. Govorim Gregi da mi je lakše na njena pitanja odgovarati na hrvatskom, a on neka prevodi!

Prošlo je deset minuta od poziva hitne, a meni cijela vječnost. Užasno sam umoran i najradije bih zaspao! Odjednom začujem vrisak! Martina, moja sestra! U totalnoj je ekstazi! Nekako skupljam snagu i potiho joj govorim da je sve u redu i da se smiri! Nakon petnaest minuta konačno stiže hitna, mislim si, sad ću zaspati unutra! Stavljaju me na nosila, imobiliziraju me od glave do pete i stavljaju u vozilo. Unutra smo samo medicinska sestra i ja i toliko mi se spava da bez ikakvog pitanja zatvaram oči. „NE, niti slučajno zaspati“, vikne ona na mene! Uspijevam promrmljati i pitati gdje idemo? Odgovara mi „u Rijeku“. Pomislim, Isuse, to je 45 minuta vožnje! Kako da to izdržim!? U ambulanti se na otoku Krku kratko zaustavljamo, u vozilo ulazi još jedna osoba medicinske struke i krećemo prema Rijeci. Glava mi je tako mobilizirana da jedino vidim strop hitne i nemam pojma kako sam se uopće našao u ovoj situaciji. Prije pola sata ležao sam na plaži i sve je bilo u redu! Što će mi raditi u Rijeci!? Čujem sirene, osjećaja sam da vozim najbržu vožnju u životu! Ovaj je tip Schumacher!

Za rekordnih trideset minuta stižemo u Rijeku! Ne znam što se događa, ne znam kamo me vode i što će mi raditi. Ne znam ništa, posve sam izgubljen! Krajičkom oka vidim krevete i one tamno smeđe deke koje smo nekoć koristili u skloništu za vrijeme rata! „Slavek kak si!?“ Do mene stiže poznati glas! Nino, sestrin dečko koji vozi kamion na relaciji Rijeka – Rumunjska, krenuo je maloprije iz Rijeke i kad je čuo što se dogodilo, vratio se nazad i dočekao me u bolnici. „U k….“, odgovaram i padam u nesvijest. Nisam više izdržao, borio se jesam, ali to je bilo to od mene. Sestru i ostale prijatelje, koji su autom krenuli iza hitne nisam niti dočekao…