Mnogo puta sam se našao u situaciji kad smo mi liječnici koristili medicinske termine s kojima smo familijarni i istodobno, naravno krivo, predmnijevali da će i našem bolesniku biti sasvim jasno o čemu govorimo. Kolokvijalni govor struke vrlo često je posve nerazumljiv onome koji ne dolazi izravno iz pojedine struke. Sustav mokraćnih organa, kao i spolni sustav muškarca, nazivaju se jednim imenom urogenitalni sustav. Oba su kanalikularne građe, odnosno sastoje se dobrim dijelom od mikroskopskih i makroskopskih kanala. Medicinska disciplina koja se bavi kirurškim liječenjem bolesti urogenitalnog sustava naziva se urologija. Ona se odvojila od opće kirurgije (ranije od drugih kirurških grana) upravo zahvaljujući tim specifičnostima građe urogenitalnog sustava i pojavi optičkih instrumenata kojima je postalo moguće pristupiti u unutrašnjost organa mokraćnog sustava. Endoskopska urologija – i dijagnostika i operacije koje se izvode endoskopskim putem – naziva se endourologija.
Začetnikom endoskopske dijagnostičke urologije se smatra Maximilian Nitze koji je u Berlinu 1880. razvio praktični cistoskop – aparat kojim se može osvijetliti i pregledati unutrašnjost mokraćnog mjehura. Jospeh Grunfeld je 1897. izveo prvo endoskopsko odstranjenje tumora mokraćnog mjehura i time je postao utemeljiteljem današnje urološke kirurške discipline – endourologije. Zahvaljujući tehnološkom napretku počinjemo govoriti o temeljima urološke endoskopije (endoskopija – „pregled unutrašnjosti“) i endourologije (kirurški endoskopski postupci unutar mokraćnog sustava). Revolucionarni trenutak zbio se 1954. godine Hopkinsovim otkrićem fiber-optičke transmisije takozvanog „hladnog“ svjetla. Tek 1967. godine je Karl Storz, nakon višegodišnje suradnje s Hopkinsom, započeo proizvodnju modernih oblika endoskopa i operacijskih instrumenata za endourološke zahvate.
Naravno, endoskopska metoda pretrage i endoskopske kirurške intervencije se koriste u svim strukama gdje postoje prirodni otvori nekog tjelesnog sustava (otorinolaringologija, gastroenterologija, koloproktologija, ginekologija) pa i tamo gdje prirodni otvori ne postoje (ortopedija-artroskopija, vaskularna kirurgija-angioskopija, urologija-nefroskopija i laparoskopija). Danas se u okvire endourologije ubrajaju slijedeći kirurški zahvati: TransUretralna Resekcija Prostate (TURP) i transuretralna resekcija tumora mokaćnog mjehura, transuretralna litotripsija, ureteroskopske operacije rigidnim i fleksibilnim optičkim sustavima, perkutana endoskopska kirurgija bubrega (tzv. PCNL), izvantjelesno mrvljenje kamenaca (ESWL) te neke laparoskopske operacije.
Svi navedeni kirurški postupci svrstavaju se u područje tzv. minimalno invazivne kirurgije nasuprot klasičnim „otvorenim“ operacijama. Odmah je potrebno naglasiti da nikako ne smijemo krivo interpretirati značenje pojmova „minimalno invazivno“ i „klasično“. Nerijetko svjedočimo tome kako se pojmovi poput „minimalno invazivno“, poistovjećuju s pojmovima „lako i bezopasno“. U „minimalno invazivnoj“ endourologiji minimalno invazivan je samo pristup operativnom području ali suština operacije i opasnosti postupka nisu zato manje. Prije bih rekao – drugačije su – dok konačne posljedice, osobito u slučajevima komplikacija, mogu biti barem jednako opasne i opsežne u usporedbi s „klasičnim otvorenim“ kirurškim postupcima. Štoviše, iskustvo je pokazalo kako preambiciozno i nekritično inzistiranje na „minimalno invazivnom“, što nerijetko rade bolesnici sami, rezultira neželjenim posljedicama koje se kasnije „klasično invazivno“ pokušavaju otkloniti.
21.2.2022