Promjene raspolozenja
Postovani,
Imam 17 godina i primjetila sam da vec duze vrijeme (otprilike godinu dana i vise) imam problema s promjenama raspolozenja i osjecaja u nekakvim epizodama i periodima koji znaju trajati tjedan do dva dana. Postala sam osjetljivija i iritabilnija, lako se zivciram i znam biti odbojna pogotovo prema roditeljima. Izgubila sam motivacije i volju za sve svoje hobije, sve sto me zanimalo me vise ne zanima. Osjetim konstantan umor, a ne mogu normalno spavati jer se budim otprilike 5 puta u noci i idem spavati poprilicno kasno jer prije ne mogu zaspati. Primjetila sam da me stalno prati osjecaj praznoce odnosno stanje u kojem ne znam kako se osjecam – nisam ni sretna, ni tuzna, ni ljuta ni ista drugo. Stalno razmisljam o svemu a kao da nisam razmisljala o icemu. Imam jako vividne intruzivne misli koje obuhvacaju ili ubijanje drugih osoba ili suicid. Prije sam bila sklona samoozljedivanju, no prestala sam. Znam se osjecati suicidalno i razmisljati o pojmu smrti (to u stresnim situacijama kada mislim da necu moci proci sav taj stres). Znam se osjecati izgubljeno i brzo zaboravljam stvari. Nekada si zaboravim napraviti jest, a nekada zaboravim sto sam radila prije dva dana ili dan prije. Lose se koncentriram, a nekada otplutam u mislima i disociram se bez da sam svjesna toga. Kada takav period prode, dode period di se osjecam zivlje. Imam volje izlaziti van, druziti se s ljudima, vise pricam sa svima i vise se druzim s roditeljima. Cak pokusam ponovno uhvatiti se svojih hobija, no brzo odustanem. Inace sam i dosta tjeskobna i stres me zna jako obuzeti (znam se trest, preznojavat, pocne mi se vrtit, povraca mi se, itd..). Sto se tice odnosa s ljudima i prijateljima, imam strah da cu ostat bez svih osoba u svom zivotu i da ce me svi ostavit, a kada neke osobe odu iz mog zivota ne osjecam nikakvu griznju savjesti i zamrzim te osobe kao da mi nikada nista nisu predstavljale u zivotu (imala sam takve slucaje nedavno). Cesto preispitujem sebe, znam se osjecati jako lose jer sam jako malo produktivna, a opet se ne mogu pokrenuti. Ima jos mnogo stvari za nadodati, ali necu ici previse u detalje.
Moji roditelji su primjetili neke od ovih stvari, ali nismo nista poduzeli. Takoder, ovakvi periodi nemaju veze s PMS-om jer se ta razdoblja ne podudaraju.
Trenutno sam u periodu gdje se osjecam umorno, prazno i nemotivirano.
Ne znam sto uciniti. Moji roditelji ne podrzavaju psihijatriju, a sami vide da se ne osjecam dobro.
Zanima me asociraju li vas svi ovi simptomi na neko odredeno mentalno stanje ili poremecaj? Ako da, na koje? Imate li kakve savjete za dalje?
Hvala vam na vasem vremenu.
25.1.2021
Odgovara
izv. prof. prim. dr. sc. Tihana Jendričko dr. med., specijalist psihijatrijePoštovana,
moja bi preporuka bila uključivanje u psihoterapiju. Sada i jest pravo vrijeme za započeti rad na sebi jer tako zaista možete promijeniti puno toga što Vas tišti. Vrlo ste mladi pa stoga još uvijek ne ulazimo u konačne dijagnoze. Moglo bi se raditi o smetnjama iz domene emocionalne nestabilnosti. Psihoterapija može pomoći umjesto da se mučite sa smetnjama koje imate.
Sretno!
Vaše pitanje je odgovoreno.
