Radikalna prostatektomija (RP) je operacija kojom se kirurški liječi lokalizirani rak prostate.
Tokom te operacije uklanja se prostata u cijelosti s pripadnim sjemenim mjehurićima (lat., vesiculae seminales) i najčešće se odstranjuju zdjelični limfni čvorovi. Nakon odstranjenja prostate ponovo se spaja bataljak mokraćne cijevi (koja inače prolazi sredinom prostate) na mokraćni mjehur.
Neposredno uz sam donji kraj prostate (vrh prostate, lat., apex) presjeca se mokraćna cijev, a mjesto presijecanja nalazi se u neposrednoj blizini mokraćnog sfinktera – mišića koji je u najvećoj mjeri odgovoran za kontinenciju (kontrolu mokrenja). Pored toga, tik uz bočne strane prostate prolaze krvožilni i živčani (neurovaskularni) snopovi koji provode krv i nervne impulse potrebne za postizanje erekcije. Oštećenjem sfinktera nastaje inkontinencija, a oštećenjem spomenutih snopova impotencija.
Time smo definirali dvije specifične komplikacije ove operacije i u najgrubljim crtama naveli razloge zašto do njih dolazi. Niti je kontinencija ovisna isključivo o navedenom sfinkteru niti nastanak erekcije tako jednostavno ovisi o navedenim neurovaskularnim snopovima. Neizostavno treba naglasiti kako se rak prostate pojavljuje u starijih muškaraca kad su već normalnim biološkim procesima starenja te dvije funkcije (kontinencija manje, a potencija više) narušene. Stoga je i prirodno očekivati da je impotencija daleko češća, a inkontinencija rjeđa komplikacija RP.
Inkontinencija, kako je rečeno, ne ovisi isključivo o urinarnom sfinkteru i mehanizam kontinencije je daleko složeniji. U centru pažnje operatera-urologa je operacijom postići maksimalno dobar onkološki rezultat (odstraniti svo tumorsko tkivo „do u zdravo“) i istodobno maksimalno očuvati mokraćni sfinkter odnosno kontinenciju. Kirurška zona u kojoj se ta dva cilja trebaju istodobno ostvariti doslovno je svedena na dva-tri milimetra pa katkad i manje, što ovisi o tjelesnoj građi bolesnika i obliku samog apeksa prostate. Svaka RP neizbježno oslabi funkciju kontinencije u većoj ili manjoj mjeri. Intenzitet slabljenja kontinencije i duljina vremena potrebnog za oporavak te fukcije ne ovise samo mokraćnom sfinkteru. Tu još sudjeluju ukupna tjelesna građa odnosno opći mišićni tonus, održanost funkcije pohrane urina od strane mokraćnog mjehura, prateće bolesti, vrsta profesije.
Postoperacijskim postupcima rehabilitacije sfinktera (redovite vježbe kontrakcije i relaksacije) funkcija je postupno oporavlja i to u prvim danima, nakon odstranjenja katetera, ubrzano, a kasnije sve sporije. Uz redovito i uporno vježbanje, funkcija kontinencije se maksimalno oporavi unutar prvih 6 mjeseci od operacije, a njezino daljnje blago poboljšanje moguće je još do kraja prve godine. Nakon tog razdoblja rehabilitacija je završena (u mnogih i ranije) pa daljnji oporavak predstavlja više iznimku negoli pravilo. Učestalost značajne inkontinencije nakon RP u prosjeku je oko 15%. Preostalih 85% čine bolesnici s urednom ili minimalnom stress-inkontinencijom i oni koji su socijalno kontinentni. U pravilu, trebali bismo biti zadovoljni, nakon razdoblja rehabilitacije, postizanjem tzv. „socijalne kontinencije“. Taj pojam zapravo opisuje narušenu kontinenciju koja (uz korištenje 1-2 predloška dnevno) ipak bolesniku ne smanjuje, do sada uobičajene, socijalne aktivnosti.
U slučaju postojanja intenzivnije inkontinencije koja uporno traje više od godinu dana nakon RP potrebno je razmotriti indikacije za ugradnju umjetnog sfinktera. Danas to ne predstavlja veliki i visoko-rizični kirurški zahvat, ali svakako ga treba, prije svega, indicirati, a potom izvesti dovoljno iskusan operater-urolog. Cilj je takve operacije, uz pomno postavljenu indikaciju, postići socijalnu kontinenciju. Time je velika većina bolesnika iznimno zadovoljna obzirom na ranije postojanje značajne, vrlo često potpune, inkontinencije.
7.5.2019