Definicija psihoterapije kaže da je to metoda liječenja emocionalnih teškoća psihološkim putem. Članak Roberta Berezina navodi nas da o mehanizmima djelovanja psihoterapije pogledamo iz jednog malo drugačijeg kuta.
Definicija psihoterapije kaže da je to metoda liječenja emocionalnih teškoća psihološkim putem. Članak Roberta Berezina navodi nas da o mehanizmima djelovanja psihoterapije pogledamo iz jednog malo drugačijeg kuta.
Mnogi pacijenti i kada se sami jave sa željom da se uključe u psihoterapijsko liječenje, a još češće kada dođu na prvi pregled zbog psiholoških tegoba koje ih muče, uz to vrlo često navode kako bi radije izbjegli “liječenje lijekovima” zbog straha od različitih neželjenih posljedica, ipak s određenom neizvjesnošću postavljaju pitanja: “što je to psihoterapija zapravo, kako funkcionira, da li je to samo razgovor, kako taj proces izgleda, što mogu očekivati od takvih razgovora, kako će me oni promijeniti, hoću li postati drugačija osoba, što sve tijekom tog procesa mogu otkriti o sebi…”, itd.
Robert Berezin u svom članku (“Psychotherapy Is ‘The’ Biological Treatment; Medscape; 2018) opisuje da nas neuroznanost uči da ne samo da je psihoterapija čisto biologijska, već da je i jedina biologijska metoda liječenja. Ona je orijentirana na naš mozak i djeluje na njega onim načinima kako se on zapravo razvija, sazrijeva i funkcionira. Psihoterapija slijedi principe evolucijske adaptacije i sukladna je genetici. Isto tako, ona specifično liječi probleme prilagodbe mozga upravo na one načine kako su se oni prvotno i razvili. Psihoterapija deaktivira maladaptivne moždane mape potičući razvoj novih i konstruktivnih puteva.
Berezin pojašnjava da su moždane operacije čisto biologijske. Mozak mapira naša iskustva i sjećanja povezivanjem bilijuna neuroloških konekcija stvarajuće time veće krugove koji su prisutni u čitavom korteksu. Ovo generira kompleksne simboličke neuralne mape koje poprimaju formu slika u našoj svijesti što predstavlja najvišu razinu simboličke forme. Dok se prilagođavamo našem okruženju, mozak oslikava naše emocionalno iskustvo kroz kortikalnu memoriju. Ovaj proces započinje vrlo rano u životu. Ako se beba iznenadi glasnim zvukom, reagirati će mahanjem ruku i nogu, pojača se lučenje adrenalina i beba se rasplače. Ovim putem mapira se odgovor borbe ili bijega u njenom korteksu, uz djelovanje serotonina i kortizola. Dijete se oporavlja i umiruje uz pomoć majčine brige. Njezin senzibilni odgovor ponovno uspostavlja i održava smireno stanje. Ova trajna formacijska iskustva života mapiraju se u sjećanje upravo na ova dva osnovna načina.
25.7.2018
