Uzrok epilepsije je obično glavna odrednica kliničkog tijeka bolesti, kao i prognoze. Službena klasifikacija epilepsija je uglavnom usmjerena na podjelu epilepsija obzirom na vrstu napada i elektroencefalografski (EEG) nalaz.
Kako je epilepsija simptom kojoj je u podlozi određena neurološka ili neka druga bolest ili poremećaj, od velike važnosti je etiološka klasifikacija epilepsija. U zadnjem izvještaju ILAE (International League Against Epilepsy) 2010. godine komisija za klasifikaciju epilepsija je, uzimajući u obzir etiologiju, podijelila epilepsije u tri kategorije: genetske, strukturalne/metaboličke i one nepoznatog uzroka.
Razvojem brojnih neuroslikovnih tehnika prikaza mozga, kao što su: magnetska rezonanca (MR), funkcijski MR, MR traktografija, jednofotonska emisijska kompjuterizirana tomografija (SPECT), pozitronska emisijska tomografija (PET) itd., znatno se smanjio broj epilepsija nepoznatog uzroka. Također veliki napredak sekvenciranja DNA, kao i razvoj tehnologija transfera gena, značajno je pridonio razumijevanju genetske osnove mnogih nasljednih bolesti pa tako i epilepsija. Najveća postignuća u pronalasku oštećenog gena postignuta su kod simptomatskih epilepsija metaboličkog uzroka.
Shorvon, poznati engleski epileptolog, je 2011.g. predložio nešto detaljniju etiološku klasifikaciju epilepsija o kojoj će biti više govora u narednom tekstu. Potom ćemo objasniti nasljednu predispoziciju odnosno rizik razvoja epilepsije u slučaju pozitivne obiteljske anamneze tj. kada netko unutar obitelji boluje od epilepsije kolika je vjerojatnost da dijete oboli od iste.
Predložena etiološka klasifikacija epilepsija dijeli epilepsije u četiri glavne kategorije:
- Idiopatske – definirane kao epilepsije predominantno genetskog ili prepostavljenog genetskog podrijetla, u kojima nema neke veće neuroanatomske ili neuropatološke abnormalnosti (npr. dječja „absence“ epilepsija, benigna fokalna epilepsija u djetinjstvu, juvenilna mioklona epilepsija itd.). Tu su uključene i epilepsije multigenetskog nasljeđivanja (kada kombinacija više gena uzrokuje određenu bolest) ili multifaktorijalnog nasljeđivanja (kada uz brojne gene na razvoj bolesti utječe i okoliš). Za takvo kompleksno nasljeđivanje genetska osnova u dosta slučajeva nije u potpunosti razjašnjena.
- Simptomatske – definirane kao epilepsije stečenog ili genetskog uzroka s pridruženim velikim anatomskim ili patološkim abnormalnostima, i/ili kliničkim karakteristikama koje ukazuju na bolest ili stanje koje je u podlozi (npr. perintalno oštećenje mozga, tumori, traume, posebni poremećaji razvoja mozga kao hipokampalna skleroza, fokalna kortikalna displazija itd). U ovu skupinu uključeni su razvojni ili kongenitalni poremećaji koji su u vezi s patološkim promjenama mozga genetskog ili stečenog uzroka (npr. Westov ili Lennox-Gastaut sindrom). Također uključuju genske poremećaje u kojima je epilepsija samo jedna karakteristika šireg fenotipa, odnosno gdje su osim epilepsije prisutni drugi simptomi i neurološki ispadi (npr. progresivne mioklone epilepsije, tuberozna skleroza).
- Provocirane – definirane kao epilepsije u kojima je specifični sistemski ili okolišni čimbenik predominantni uzrok epileptičkih ataka i gdje nema velikih neuroanatomskih i neuropatoloških promjena (npr. povišena tjelesna temperatura, alkohol, pad glukoze u krvi, manjak sna itd). U ovu kategoriju su uključene i refleksne epilepsije (provocirane određenim vidnim, osjetnim, slušnim čimbenicima), a koje obično imaju genetsku osnovu, a najčešće se radi o fotosenzitivnim epilepsijama.
- Kriptogene – definirane kao vjerojatno simptomatske epilepsije kod kojih uzrok još nije utvrđen. Broj ovakvih epilepsija se smanjuje, no još uvijek je to važna kategorija jer se odnosi na najmanje 40% slučajeva epilepsija nastalih u odrasloj dobi.
U velikom broju slučajeva uzrok epilepsije je posljedica više čimbenika, tj. epilepsija je često rezultat i genetskih i stečenih utjecaja, uz značajan utjecaj provocirajućih faktora. Neovisno koji je uzrok epilepsije, bile one simptomatske ili idiopatske, po svojoj kliničkoj prezentaciji mogu biti i generalizirane i parcijalne, a jedne i druge mogu biti provocirane.
Ako netko ima epilepsiju kolika je vjerojatnost za članove njegove obitelji da će oboljeti od epilepsije?
Rizik da netko oboli od epilepsije u općoj populaciji je 1%, odnosno 1 osoba od 100. Nasljeđivanje epilepsije je često kompleksno, npr. dvoje djece s mutacijama urazličitim genima mogu razviti isti epileptički sindrom, dok ista mutacija gena kod različitih osoba ne znači da će epilepsija kod obje osobe biti jednako teškog oblika. Određene mutacije gena ne moraju se naslijediti, odnosno mogu nastati spontano kao nove mutacije. Razni oblici epilepsija imaju različiti rizik nasljeđivanja. Ukoliko se navedeno uopći, rizik za epilepsiju u rođaka i djece osoba koje boluju od epilepsije je 2%-5%, odnosno 2 do 5 osoba od 100, no na to će značajno utjecati mnogi faktori o kojima će u nastavku teksta biti riječi. Iako je rizik uspoređujući s općom populacijom povećan, mnogi ljudi sa epilepsijom neće imati djecu ili druge članove obitelji oboljele od epilepsije.
Na povećan rizik utječe tip epilepsije, uzrok epilepsije, dob kada se epilepsija pojavila, te koji roditelj ima epilepsiju. Ukoliko netko boluje od generalizirane epilepsije nešto je veća šansa nasljeđivanja nego u slučaju da se radi parcijalnoj epilepsiji. Rizik za razvoj epilepsije nije povećan ukoliko se radi o epilepsiji uslijed npr. moždanog udara, tumora mozga, upale mozga ili moždane traume. Veći je rizik nasljeđivanja ukoliko se radi o epilepsiji koja se kod roditelja javila u djetinjstvu, poglavito do 9.-te godine života, tada dijete ima rizik od 9.5%. Ukoliko je roditelj dobio epilepsiju u dobi između 10.-te i 24.-te godine života tada je rizik obolijevanja za dijete 5.8%, a ukoliko je roditelj obolio od epilepsije tek nakon 35.-te godine života rizik za dijete je isti kao i u općoj populaciji. Ukoliko majka boluje od epilepsije rizik da dijete oboli je 2.9%-8.7%, a ukoliko je otac oboljeli tada je šansa tek malo veća nego u općoj populaciji tj. 1.0%-3.6%, uzrok navedenog nije još uvijek poznat. Što je više članova obitelji oboljelo od epilepsije veća je šansa da će dijete dobiti epilepsiju.
Neki članovi obitelji neće naslijediti epilepsiju samu po sebi, no naslijediti će niži prag osjetljivosti za razvoj epileptičkih ataka u određenim situacijama. Ukoliko netko u obitelji boluje od idiopatske epilepsije rizik pojave u drugih članova obitelji je povećan, a u slučaju da se radi o jednojajčanim blizancima gotovo je sigurno, ukoliko jedan ima takav oblik epilepsije, da će je imati i drugi. Unutar 100 osoba s epilepsijom 2 do 3 će imati epilepsiju jer su naslijedili određeno zdravstveno stanje koje može za posljedicu imati epilepsiju. Npr. tuberozna skleroza je rijetka bolest koja se nasljeđuje pri čemu dolazi do pojave dobroćudnih tumoroznih tvorbi u različitim dijelovima tijela pa tako i u mozgu što može uzrokovati epilepsiju.
Dva osnovna tipa nasljeđivanja su autosomno dominantni i autosomno recesivni. Geni u našim stanicama se nalaze u parovima tzv. aleli. U autosomno dominantnim bolestima dovoljna je mutacija samo u jednom alelu da se bolest očituje, takva osoba prenijet će svoju bolest na svoje potomstvo u 50% slučajeva. Bolesti koje se nasljeđuju autosomno recesivno očituju se kada se mutacija nalazi na oba genska alela, u porodičnom stablu zahvaćane su npr. braća i sestre dok su oba roditelja zdravi nosioci mutiranog gena. Takvi zdravi nosioci imaju 25%-tni rizik da im dijete bude bolesno, a 50% vjerojatnost da ima dijete bude kao i oni zdrav nosilac mutacije. Progresivne mioklone epilepsije kao npr. bolest Lafornih tjelešaca ili Unverricht-Lundborgova bolest imaju recesivni tip nasljeđivanja, dok se npr. autosomno dominantno s varijabilnom penetracijom nasljeđuju febrilne konvulzije.
Genetsko savjetovanje glede epilepsija provode neuropedijatri, neurolozi – epileptolozi te subspecijalisti genetičari. Cilj je da se oboljelom pomogne da shvati dijagnozu, vjerojatni tijek bolesti, mogućnosti genetskog testiranja i liječenja, te da razumije način na koji nasljedstvo utječe na razvoj bolesti kao i rizik javljanja bolesti kod drugih članova obitelji.
LITERATURA:
1. Berg A, Berkovic S, Brodie M, Buchhalter J, Cross J, van Emde Boas W, Engel J, French J, Glauser T, Mathern G, Mosh S, Nordli D, Plouin P, Scheffer I. (2010) Revised terminology and concepts for organization of seizures and epilepsies: report of the ILAE Commission on Classification and Terminology, 2005–2009. Epilepsia 51:676–685.
2. Doose H, Neubauer BA. Preponderance of female sex in the transmission of seizure liability in idiopathic generalized epilepsy. Epilepsy Res. 2001 Feb;43(2):103-14.
3. Engel J. Jr. A proposed diagnostic sheme for people with epileptic seizures and with epilepsy:
Report of the ILAE Task Force on Classification and Terminology. Epilepsia. 2001;42:796-803.
4. Michelucci R, Pasini E, Riguzzi P, Volpi L, Dazzo E, Nobile C. Genetics of epilepsy and relevance to current practice. Curr Neurol Neurosci Rep. 2012 Aug;12(4):445-55
5. Shorvon SD. The etiologic classification of epilepsy. Epilepsia. 2011 Jun;52(6):1052-7. doi: 10.1111/j.1528-1167.2011.03041.x. Epub 2011 Mar 30. Review.
6. White J. Facts on Genetics and Epilepsy, 2012 Aug; http://mnepilepsy.org/patient-information/will-my-child-inherit-my-epilepsy-facts-on-genetics-and-epilepsy/
23.12.2015
