Anoreksija i bulimija dva su najistaknutija poremećaja uzimanja hrane. Ti su poremećaji sve češći posljednjih desetljeća ukazujući na veliki utjecaj medija koji mršavost promoviraju kao ideal ljepote. Javljaju se najčešće u adolescenciji.
Osobu koja pati od anoreksije karakterizira namjerni gubitak na težini izbjegavanjem hrane, povraćanjem, pretjeranim vježbanjem ili upotrebljavanjem sredstava za mokrenje ili poticanje stolice. Uz to, osoba ima intenzivan strah od debljanja te poremećen doživljaj veličine i oblika vlastitog tijela. Poremećaj karakterizira i gubitak menstruacije.
Osoba koja pati od bulimije ima napadaje prejedanja nakon čega namjerno izaziva povraćanje. Poremećaj također karakterizira strah od debljanja i kontrola tjelesne težine.
Osobe mogu koristiti i razna sredstva za mršavljenje. Više čimbenika utječe na razvoj ovih bolesti. Okolinski faktori igraju značajnu ulogu što, uz već napomenuti utjecaj medija, uočavamo u većoj pojavnosti bolesti u razvijenim zemljama te većoj učestalosti kod pojedinih zanimanja kao što su to balerine ili manekenke. Prije više od sto godina poremećaji su bili rijetko opisivani.
Razlike postoje i u predispoziciji pojedine osobe, a veliku ulogu igra i obitelj. Primijećeno je da su to češće obitelji u kojima postoji loša komunikacija među roditeljima, u kojima je majka jako vezana uz svoju kćer i ne potiče njezinu samostalnost i u kojima se izbjegavaju sukobi pa prema van odaju dojam skladne obitelji. Muškarci obolijevaju deset puta manje nego žene, no treba naglasiti sve učestaliji poremećaj koji možemo nazvati obrnuta anoreksija ili bigoreksija gdje je muškarac zaokupljen izgledom svojih mišića i nikad dovoljno zadovoljan njihovom veličinom.
Takve osobe imaju također poremećenu sliku vlastitog tijela, često se gledaju u ogledalo, uspoređuju s drugim muškarcima, pribjegavaju anabolicima bez obzira na moguće opasnosti. Poremećaj je u snažnom porastu vjerojatno također pod pritiskom medija koji forsiraju idealnu sliku mišićavog muškarca. Anoreksija je poremećaj koji se relativno lako dijagnosticira i gotovo da nema nesuglasica među stručnjacima upravo zbog karakterističnih simptoma. Nešto teže može biti dijagnosticirati bulimiju jer djevojke s bulimijom mogu biti, a često i jesu normalne tjelesne težine pa bolest mogu lakše prikriti. U tretmanu ovih poremećaja trebali bi sudjelovati specijalizirani timovi jer je liječenje kompleksno i dugotrajno. Ako je život bolesnice ugrožen zbog pretjerane mršavosti bitno je u liječenje uključiti pedijatra odnosno internistu i nastojati vratiti normalu tjelesnu težinu.
Dugoročno, najviše uspjeha polučiti će psihoterapijsko liječenje koje je često višegodišnje i gdje se kroz novo emocionalno iskustvo u odnosu s terapeutom omogućuje sazrijevanje ličnosti. Što je dijete mlađe to je važnije u liječenje uključiti i roditelje. Bitno je da roditelji nastoje razvijati dobru međusobnu komunikaciju, da pokušaju shvatiti prave potrebe svoje djece te da potiču njihovu samostalnost.
23.12.2015
