Vrtoglavica (vertigo, vertiginozni sindrom) je vrlo česta problematika u kliničkoj praksi liječnika obiteljske medicine, neurologa, specijalista za bolesti uha, grla i nosa, ali je također u svakodnevnom radu često susreću i liječnici drugih specijalnosti.
Vrtoglavica je iluzija okretanja tijela ili okoline. Neke osobe vertigo doživljavaju kao „samo-pokretanje“, dok ga drugi doživljavaju kao „kretanje okoline“. Vertigo je simptom, a ne dijagnoza. Gotovo svatko je doživio osjećaj prolazne vrtoglavice, primjerice nakon što se kao dijete u igri ili u plesu, okrenuo nekoliko puta oko svoje osi ili prilikom vožnje u luna parku, što naravno, ne predstavlja bolest. U kliničkoj praksi često susrećemo bolesnike koji kažu da im se „vrti“ a da to nije vrtoglavica. Pri tome neophodno je detaljno ispitati na koji način jer se vrtoglavica često zamijenjuje s nesigurnošću prilikom hoda ili povremenim zanošenjem kod kretanja ili osjećajem gubitka svijesti.
Ukoliko se vrtoglavice učestalo javlja i traje duže vrijeme, tada sigurno jako remeti kvalitetu života takve osobe, a u najtežim slučajevima, može dovesti do pada i po život opasnog ozlijeđivanja.
Zašto nastaje vrtoglavica?
Ona nastaje zbog prolaznog ili trajnog oštećenja funkcije finih struktura koja sudjeluju u regulaciji ravnoteže (vestibularni sustav); unutrašnjeg uha (labirint), vestibularnog živca ili vestibularnih struktura unutar mozga (moždano deblo).
Klinički se vertiginozni sindrom dijeli na tzv. periferni i središnji (centralni). Svaka skupina ima svoje jasne kliničke osobitosti uz moguća i preklapanja u kliničkim manifestacijama.
Centralna vrtoglavica karakterizirana je blažim ali dugotrajnijim senzacijama i blažim vegetativnim poremećajima (mučnina i povraćanje), a izraženijim gubitkom ravnoteže te nistagmusom (ritmičko trzanje očnih jabučica) u smjeru pogleda.
Periferne vrtoglavice karakterizira jaka rotacijska vrtoglavica (kao kad siđeš s vrtuljka), jaka mučnina i povraćanje te nistagmus u jednom smjeru uz čest gubitak sluha.
Periferni uzroci vrtoglavice dominiraju u kliničkoj praksi i obuhvaćaju oko 80% slučajeva.
Najčešća stanja i bolesti koja uzrokuju periferni vertigo su:
1. Benigna paroksizmalna položajna vrtoglavica (BPPV) – ovom entitetu posvećen je zaseban članak na ovom portalu,
2. Vestibularni neuritis (sinonimi su vestibularni neuronitis, virusni labirintitis) je upalni poremećaj uzrokovan virusnom infekcijom koji zahvaća vestibularni dio osmog moždanog živca. Karakterizira ga brz početak teške, ustrajne vrtoglavice, mučnina, povraćanje i nestabilnost pri hodu. Kod „čistog“ vestibularnog neuritisa sačuvana je slušna funkcija; kada se ovaj sindrom kombinira s jednostranim gubitkom sluha, naziva se labirintitis. Dijagnoza vestibularnog neuritisa obično se temelji na kliničkom pregledu oboljelog. Klinička obilježja krvarenja ili infarkta malog mozga mogu biti slična vestibularnom neuritisu, pa je stoga nužna neuroradiološka obrada – višeslojna kompjutorizirana tomografija mozga (MSCT – eng. multislice computed tomography) ili sofisticiranija metoda magnetska rezonanca. Oboljeli imaju izražene simptome obično nekoliko dana, nakon čega slijedi postupno smanjivanje simptoma i povratak ravnoteže. Oporavak se može poboljšati primjenom kortikosteroida, lijekovi protiv povraćanja te anksiolitici (npr. diazepam).
3. Meniereova bolest je periferni vestibularni poremećaj karakteriziran spontanim napadajim vrtoglavice, fluktuirajućim gubitkom sluha, osjećaje punoće u uhu i šumom (bit će opisana zasebno).
Središnji (centralni) uzroci vrtoglavice ili vertiginoznog sindroma obično čine 20 % slučajeva; od njih su vestibularna migrena i vaskularna etiologija najčešći.
Središnja vrtoglavica može biti posljedica oštećenja koje pogađaju moždano deblo i mali mozak (TIA – tranzitorna ishemička ataka, moždani udar – aterosklerotske promjene moždane cirkulacije, prolazno ili trajno začepljenje pripadajuće moždane arterije, hipertenzivna kriza – naglo povišenje arterijskog tlaka i sl.).
Racionalni pristup osobi s vertiginoznim sindromom
Vertigo je problem za mnoge kliničare jer je simptom velikog broja dijagnoza od benignih sve do po život opasnih stanja. Međutim, u većini slučajeva, dobro uzeta anamneza i klinički pregled mogu u većini slučajeva razjasniti radi li se o središnjem ili perifernom vertigu, otkriti one bolesnike koji zahtijevaju hitnu dijagnostičku procjenu i bolničko liječenje s jedne strane te s druge strane, osobe poput onih s BPPV-om kojima se odmah, „na licu mjesta“, može pomoći i izbjeći nepotrebnu daljnju, često skupu i nedostupnu, dijagnostičku obradu.
26.2.2019
