Prije uvođenja antraciklina u terapiju onkoloških bolesnika potrebna je ehokardiografska procjena istisne frakcije lijeve klijetke…
Preporuča se trodimenzijska ili dvodimenzijska ehokardiografija, a prema potrebi i kontrastna ehokardiografija kao i ostale napredne ehokardiografske metode. Jedna od njih je procjena globalne uzdužne sistoličke deformacije miokarda. Od pomoći nam je i određivanje razine troponina kao jednog od biomarkera oštećenja miokarda. U slučaju normalnih nalaza potrebno je ponoviti ehokardiografiju i troponin po završetku terapije i šest mjeseci nakon završetka terapije. Prema ASCO smjernicama engl. American Society of Clinical Oncology potrebno je učiniti ehokardiografiju između 6 i 12 mjeseci po završetku terapije u asimptomatskih visoko rizičnih bolesnika. Što se tiče imunoterapije promjene na srcu nisu trajne tj. one su reverzibilne.
Prema literaturnim podacima kod terapije s trastuzumabom učestalost kardiotoksičnosti je otprilike 3%, a oko 5% ako je prije imunoterapije bila provedena terapija s antraciklinima. Rizik za kardiotoksičnost veći je u bolesnika s već poznatom bolešću srca, starije životne dobi, oštećenjem funkcije bubrega i šećernom bolešću. Prije uvođenja trastuzumaba u terapiju potrebna je procjena funkcije srca. Ehokardiografska procjena funkcije srca potrebna je svaka 3 mjeseca tijekom terapije, a nakon završetka terapije svakih 6 mjeseci tijekom 2 godine. Što se tiče kombinirane kemoterapije, incidencija simptomatske kardiomiopatije nešto je veća, otprilike 22%, a fatalna kardiotoksičnost nastaje u otprilike 11% bolesnika. Kod kombinirane kemoterapije kardiotoksičnost je ovisna o dozi lijekova. Radioterapija odnosno terapija zračenjem učinkovita je adjuvantna terapija za mnoge zloćudne bolesti. Više od 50% bolesnika sa zloćudnim bolestima podvrgnuto je ovoj vrsti terapije.
Kardiovaskularne komplikacije inducirane radioterapijom uključuju ošećenje mikrocirkulacije, promjene na srčanim zaliscima, adhezije i zadebljanje perikarda, intersticijsku fibrozu srčanog mišića i restriktivnu kardiomiopatiju te oštećenje provodnog sustava srca. Kardiotoksičnost inducirana radioterapijom ovisi o primljenoj dozi, veličini i lokalizaciji područja koje je zračeno. Kardiovaskularne komplikacije mogu se javiti i više godina nakon provedene radioterapije. Postavlja se pitanje na koji način možemo ustanoviti kardiotoksičnost. Za detekciju kardiotoksičnosti služe nam biomarkeri kao što su: troponin, BNP, CRP, interleukin-6, neuregulin -1 itd. Od slikovnih metoda za detekcju oštećenja funkcije srca koristimo dvodimenzijsku i trodimenzijsku ehokardiografiju, ostale napredne ehokardiografske metode i magnetnu rezonancu srca. Moguća je farmakološka prevencija kardiotoksičnosti u onkoloških bolesnika s visokim rizikom zatajenja srca, a bez strukturne bolesti srca. Uvođenje kardiopotektivne terapije nakon dijagnosticiranja zloćudne bolesti pokazala se učinkovitom. Imamo na raspolaganju više skupina lijekova kao što su: beta blokatori, ACE inhibitori, sartani i statini.
U zaključku možemo naglasiti da u oko 10% bolesnika nastaje kardiotoksičnost inducirana liječenjem zloćudnih bolesti. Pravovremenom detekcijom, farmakološkom prevencijom i liječenjem kardiotoksičnosti te redovitim kontrolama bolesnika možemo izbjeći moguće komplikacije.
27.11.2019