Nakon probijanja nekih vlastitih granica, ispitivanja mogućnosti svojeg „novog“ tijela i proputovanog dijela Europe, osjećao sam da sam Europu nekako „prerastao“. Svako putovanje Europom jest bila stepenica više od prethodnog, ali s vremenom u tome više nisam vidio izazov. Počeo sam osjećati da je vrijeme za nešto drukčije i za nešto potpuno novo.
Ali što, gdje i ono još važnije, kako!?
U razgovoru o sljedećem putovanju i potencijalnoj destinaciji sa tadašnjom djevojkom, na pamet mi je pao Maroko. Kao zaljubljeniku u pustinje, pustinjske gradove, arapsku arhitekturu i glazbu, vidio sam ga kao savršenu destinaciju! Maroko nije bio daleko, nije bio skup, a predstavljao je egzotiku i neki potpuno novi izazov za kojim sam tragao. Ispalo je na kraju da smo oboje imali baš Maroko na umu, a predstavivši našu ideju društvu na moru, za put nas se vrlo brzo skupilo šestero!
Iako sam do ovog trenutka bio skupio neko iskustvo, put u Maroko bio je nešto sasvim novo. Ne novo kao Madrid ili Berlin, već novo toliko da sam osjećao strah od nečega toliko nepoznatoga i novoga. Za razliku od bake i djeda koji su mi rekli da će me oteti u Maroku, od velikog broja ljudi dobio sam pitanje „pa koja budala sa kolicima ide u pustinju“? Iako sam se isto pitao i ja, moj odgovor uvijek je bio „pa ja“!
Istraživao sam danima i pogled ne skidao sa ekrana. Apsolutno nikakve informacije na internetu nisam pronalazio, što me nije niti čudilo, s obzirom da sam vjerojatno uistinu bio jedina budala u kolicima kojoj je ovako nešto ikada palo na pamet. Glavu sam razbijao u potrazi za odgovorima na pitanja poput toga kako ću se kretati kolicima po pijesku, kako se spakirati za ovakav put, gdje spavati i kako obaviti wc u pustinji? Što ako dobijem probavne smetnje? Sve su to stvari koje su me mučile, a nikoga nisam mogao pitati za savjet ili odgovor…
Ipak, možda i najveća želja koju sam imao bila jest jahanje deve uz pustinjski zalazak sunca. No, kako na devu!? Iako se sve ovo na početku činilo kao nemoguća misija i stvaralo mi je velike doze stresa, nisam odustajao. Naprotiv, u tome sam pronalazio izazov i neku satisfakciju, koliko god mazohistički to zvučalo.
Tu sam odlučio „sjesti“, napisati ogroman mail u kojem opisujem moju situaciju, moje želje i ideju. Taj mail i naš plan putovanja poslao sam valjda svim mogućim vodičima koje sam pronašao na internetu i dok se velika većina njih na moj mail vjerojatno „uplašila“ i nikada mi ne odgovorila, jedan odgovor stigao je poprilično brzo. Svega koji sat nakon poslanog maila, oko dva ujutro, stigao je odgovor Mustafe: „Hello Slaven, I take you to desert“. To je za mene u tom trenutku bilo to, kupio me odmah!
Konačni dogovor za Maroko pao je na šesnaest dana i lijepu kružnu rutu koja je obuhvaćala gotovo sve ono što ova mala, ali prirodom i kontrastom nevjerojatno bogata zemlja ima za ponuditi. I dan danas, kada me ljudi pitaju da im dam neku preporuku u vidu destinacije, prvo što ispalim upravo je Maroko. Jednostavno, toliko ljepote i raznolikosti na tako malo prostora rijetko gdje ima. Ova država nudi ocean, plaže, planine, pustinju, šume, životinje, mirne i potpuno kaotične gradove i još mnogo toga. Nadam se da ću vam u tekstu ispod uspjeti prenijeti barem dio toga navedenog, iako je od tog putovanja prošlo punih sedam godina.
Polazak
Moram priznati da niti na dan polaska nisam zapravo shvaćao gdje idem i da letimo za Afriku! Možda je to onima „hodajućima“ nešto sasvim normalno, ali za mene, u ovom stanju, ovaj put je predstavljao jako veliki izazov i nešto potpuno novo i nepoznato, a time i pomalo opasno.
Da bi se uopće ukrcali na avion, morali smo potegnuti do Italije, točnije, do Venecije. Odavde je postojala direktna linija za Marrakesh, a karte smo platiti, ako se dobro sjećam, niti pedeset eura.
Tri i pol sata nakon ukrcaja u avion sletjeli smo u Marrakesh. Očekujući prave Afričke ljetne temperature, po samom izlasku iz aviona – šok! Vjetar i kiša! Meni, ovakvom zimogroznom, prošla je samo jedna misao kroz glavu, a to je da imam samo jednu majicu dugih rukava!
Marrakesh
Odmah na prvu, ovaj grad i ja ostvarujemo povezanost. Njegove uske, kaotične i raznim mirisima ispunjene ulice prepune su suvenira, začina i prodavača. Na svakom uglu pozdravljaju nas sa „Welcome to Morroco“ i „As-salamu alaykum“. Neki od njih me grle, neki spuštanjem glave pokazuju poniznost, a neki me samo zovu u nadi ne bi li mi nešto prodali. Naravno, odmah sam shvatio kako cjenjkanje funkcionira. On kaže cijenu, ti kažeš pola od toga, on te odbije i na to kažeš hvala i odeš. Uglavnom za tobom viču da može!
Na svakom se uglu nešto događa i teško je potpuno prepustiti se dok na milimetar od tebe u tim ulicama jure motori ili kočije navođene magarcima. Truba, galama, kaos i vika je ovdje jezik kojim se priča i za nekoga tko na ovo nije navikao, moglo biti pomalo stresno.
Iako sam vrlo brzo shvatio da u tom kaosu uživam, ono što smo vrlo brzo naučili izbjegavati svakako je glavi trg grada, Jemaa el Fna. Naime, preko dana ovaj je trg prepun lokalaca kojima je samo u interesu zaraditi novce na njihovim majmunima, zmijama ili gušterima. Usudite se ovdje samo pogledati jednu od zmija, jedan od lokalaca svojom upornošću i nasrtljivošću uvjerit će vas da za to trebate izdvojiti pokoji euro. Tako sam se ja, ni kriv ni dužan, a i nepokretan, našao u situaciji sa majmunom na svakom ramenu.
Ipak, zalazak na krovu jednog od kafića na samome trgu svakako je nešto što se isplati ovdje doživjeti, a spustivši se nazad na trg po mraku, ovo se mjesto transformira u jednu ogromnu tržnicu prepunu malih štandova-restorana. U svaki od njih nastojat će vas uvući svakom mogućom riječi u svojem rječniku, a vjerujem da nismo pogriješili odabravši onaj prvi koji je imao dovoljno mjesta za sve nas. Ovdje sam zasigurno probao dvadeset vrsta maslina, najfiniji sok od naranče ikada, kao i čaj od mente.
U Marrakeshu smo proveli puna dva dana, a osim što smo se bezglavo gubili labirintom uskih ulica, ovdje smo upoznali Mustafu, našeg vodiča i vidjeli neke atrakcije grada, poput palače Bahia. Iako me Marrakesh na prvu kupio, znao sam da nam ono najbolje tek slijedi, a nismo još niti počeli…
25.6.2025
