Ait Ben Haddou
Nakon dva dana Marrakesha, svoj put, u pratnji vodiča Mustafe, nastavljamo u pravcu pustinje. Prelazeći preko planine Atlas, sunce prekriva oblake i iz ljetnog vremena prelazimo u zimsko. Nije niti čudno, s obzirom na to da se vozimo na preko 2000 mnv. Na jednom od prijevoja, Tizi n’Tichka (2260 mnv), stajemo radi pogleda na planinski lanac i kako bi posjetili tvornicu čuvenog arganovog ulja.
Prošavši grad Ouarzazate, vozimo se nekadašnjom karavanskom rutom koja je povezivala Marrakesh sa pustinjom. Tu se zaustavljamo kako bi posjetili jednu od najpoznatijih atrakcija Maroka, tradicionalno berbersko selo (ksar) Ait Ben Haddou. Nažalost, i ovdje nas prati loše vrijeme pa tek donekle uspijevamo prošetati selom i popeti se do vrha sa kojeg se pruža pogled na dolinu rijeke Ounila.
Lutajući uskim ulicama ne susrećemo gotovo nikoga, tek pokojeg lokalca, što niti ne čudi s obzirom na to da je selo većinski nenaseljeno. Danas u njemu živi tek nekoliko obitelji kojima je, vjerujem, turizam primaran izvor prihoda. Cijelo selo izgrađeno je od tradicionalnog materijala – ilovače i drveta, a sastoji se od zbijenih kuća, kula i bedema koji tvore impresivan primjer arhitekture jugozapadnog Maroka. Zbog te svoje povijesne i arhitektonske vrijednosti, Ait Ben Haddou je 1978. godine upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Osim toga, radi svojeg atraktivnog izgleda, mjesto je prikazano u brojnim poznatim filmovima poput Gladijatora.
U naše konačno odredište za ovaj dan, Dades Gorge, stižemo nakon što smo posjetili dva Kasbaha (citadele). Ovdje večeramo uz zvukove bubnjeva, a ostatak noći provodimo degustirajući šišu ispod zvjezdanog neba.
Merzouga
Probudivši se rano, doručkujemo i kao prvu atrakciju dana posjećujemo Monkey fingers, planinu prošaranu malim vrhovima nalik prstima majmuna.
Nastavivši prema pustinji prati nas lijep krajolik, ali loše vrijeme je i dalje tu. Sa planine se spuštamo u dolinu i nastavljamo ravnicom. Uživam u beskonačno ravnim cestama kao iz filmova dok putem susrećemo magarce i deve. Sjedim naprijed dok svi iza mene spavaju, slušam glazbu i razmišljam kako sam već pun dojmova, a da nas ono najbolje tek čeka. Zaustavljamo se u nekom gradiću, tik uz cestu i tu nas na nekakvom štandu oblače u njihovu narodnu nošnju. Naravno, izgledamo smješno i vjerojatno nam se svi smiju iza ugla, uključujući Mustafu.
Nastavljamo prema Todgha Gorge-u, kanjonu omeđenom liticama visine do 400 metara kroz koji teče rijeka. I dalje nemamo sreće sa kišom pa tek na kratko razgledavamo i nastavljamo dalje. Krajolik postepeno prelazi u pustinjski i ovdje sada vlada pijesak, kamen i tek pokoji grm. Iako smo mislili da će se vrijeme popraviti, ono postaje još gore, doslovno ulazimo u pješčanu oluju! Koliko god sam priželjkivao i očekivao sunce, razmišljam kako je i ovo nešto što treba doživjeti!
Ulazimo u Merzougu, grad na samome ulasku u pustinju, bez da vidimo prst pred nosom, jer prozor možeš otvoriti jedino ako želiš progutati šaku pijeska. Smještamo se u naš „hotel“, građevinu visine tri metra u potpunosti napravljenu od blata. Bez obzira na vrijeme vani, ostavljamo stvari u smještaju i odlazimo van do male pješčane dine svega nekoliko metara od našeg hotela. Moj prvi susret sa pustinjom ne traje dugo, jer na prvi udar groma i ponovni početak kiše bježimo u smještaj gdje provodimo ostatak vremena.
Sutra po nas dolaze sa devama na kojima bi trebali odjahati do kampa u srce pustinje. Slušajući grmljavinu i vjetar optimizam je i dalje tu i jedino što nam preostaje jest nada da će vrijeme sutra biti bolje…
25.6.2025
