Bolesnici s urinarnim kamencima najčešće se javljaju urologu zbog lumbalne (slabinske) boli te mučnine i povraćanja. Uz te simptome često se javlja i pojava krvi u mokraći, bilo makroskopska ili mikroskopska, a uz sve to nerijetko se pojavljuje i znatno povišena tjelesna temperatura.
Bol se najčešće pojavljuje u obliku renalne (bubrežne) kolike, i to zbog rastezanja kanalnog sustava uzrokovanog kamencem u ureteru (mokraćovodu) koji opstruira normalni protok urina mokraćnim sustavom. Ta retroperitonealna bol jednostavno tjera bolesnika na nemirno kretanje jer ne može naći položaj u kojem ne boli, nasuprot onoj kojoj je izvor u intraabdominalnim organima prekrivenim peritoneumom (potrbušnicom), kad je bol praćena potrebom za mirovanjem u položaju u kojem je ona manja. Zbog tipa inervacije širenje bubrežne boli najčešće je u zdjelicu ili preponu. Veličina konkrementa ne korelira s intenzitetom boli pa tako mali ureteralni konkrementi mogu uzrokovati jaku bol, dok veliki (odljevni, tzv. koraljiformni) kamenci bubrega mogu dovesti do pojave lumbalne nelagode.
Krv u mokraći pojavljuje se uz konkremente kao mikro- ili makrohematurija. U bilo kojem obliku pojava krvi u mokraći vezana je uz bol ili znatno povišenu tjelesnu temperaturu. Potpuna opstrukcija mokraćovoda može se prezentirati i samo boli bez hematurije.
Mučnina i povraćanje gotovo su redoviti pratitelji bubrežne boli, a osobito ureteralne kolike. Ovim simptomima nerijetko se pridružuje i upala bubrega, osobito ako se radi o struvitnoj litijazi, o čemu smo pisali u ranijoj kolumni.
Pojava visoke tjelesne temperature (febrilitet), redovito preko 38 °C, gotovo redovito indicira hitnu urološku dekompresiju kanalnog sustava jer prijeti opasnost od urosepse koja se manifestira visokom temperaturom, zimicom i tresavicom, tahikardijom, padom tlaka te vazodilatacijom, osobito vidljivom na krvnim žilama kože, gdje se može pojaviti i nespecifični osip.
U dijagnostičkom smislu koristimo se ultrazvukom (UZV) i nativnom RTG snimkom urotrakta, poglavito u hitnim stanjima renalne kolike, a kasniju dijagnostiku nadopunjujemo klasičnom intravenskom (IVP) ili CT urografijom. Klasična IVP od najveće je koristi urološkom operateru budući da se većina operacijskih kirurških zahvata radi pod vizualnom kontrolom RTG-a. Magnetska rezonanca (MR) neće nam dati dosta korisnih podataka, dok nam scintigrafija bubrega može dovoljno ukazati na stanje funkcije pojedinog bubrega.
U terapijskom cilju stoje nam na raspolaganju razne mogućnosti. Najmanje invazivno je izvantjelesno mrvljenje kamenaca (ESWL), ali ono je pogodno samo za kamence manje od 20 mm, i to većinom u bubregu. Dalje slijede kirurške endoskopske metode poput rigidne (URS) ili fleksibilne (FURS) ureterorenoskopije pa i perkutane operacije (PCNL) bubrega. Na kraju nam preostaje klasična otvorena kirurgija bubrega i uretera u slučajevima gdje kamen svojim položajem, tvrdoćom ili oblikom ne zadovoljava kriterije endoskopske kirurgije.
19.10.2026
