Stepa
Vozimo se dugom, ravnom i prašnjavom cestom koja beskonačnu stepu dijeli na pola. Užasno je drndavo i kao da mi netko kamenjem masira leđa i trticu koje me već polako počinje boljeti od sjedenja.
Oko nas se nalaze na tisuće i tisuće zebri te gnuova. Pogled na njih seže u beskraj! Koliko ih je, pitam se? Iako sam gledajući dokumentarce uvijek navijao za slabije, nekako si mislim da neću više. Pa što ako lav ulovi jednu od ovih životinja kojih ima na tisuće!? Nikome ništa! Srećom, među svim tim zebrama i gnuovima uočavamo nojeve, životinju koju ovdje još nismo imali priliku vidjeti!
Nakon kakvih sat vremena vožnje stižemo do odmarališta, a i mjesta na kojem se kupuju i ovjeravaju karte za park. Tu radimo pauzu i vrijeme koristim kako bih legao na pod, ispružio se, malo odmorio tijelo i potaknuo cirkulaciju kroz natečene noge. Ubilo me ono truckanje! Stvarno se volim voziti u autu, svašta mogu izdržati ali umorio sam se! Tko bi rekao da safari može biti naporan?
Kraljica stepe
Vraćamo se na dosadnu i prašnjavu cestu. Od jučer sam se nagutao prašine za dva života i jedini sam koji se još nije istuširao. Pitam se koliko ću biti lakši kada budem. Inače, prije ozljede tuširao sam se dva puta dnevno, pogotovo radi toga što sam svaki dan trenirao. Sada, kada pola tijela ne osjetim, nemam potrebu za toliko čestim tuširanjem. Lakše mi je po ljeti kada je vruće jer nosim manje robe pa lakše podnosim tu zmazanoću koju osjetim samo po glavi. Zimi je, naravno, puno gore pa tada i češće imam taj poriv za tuširanjem, recimo, svaka dva do tri dana.
Primjećujem da je sve manje i manje životinja. Mora da se bližimo izlazu. Razmišljam o nogama i o tome koliko sam si istrošio tijelo. Stvarno ne znam da li postoje kakve posljedice tako natečenih stopala? Ne znam niti da li je pametno nastaviti sjediti? Iz razmišljanja „budi“ me povik: „Lavica!“. Okrećem glavu tako silovito i takvom brzinom da riskiram ponovni prijelom i nasred livade uočavam potpuno samu lavicu! Dolazimo joj skroz blizu, na svega par metara! Što smo joj bliže, izgleda moćnije i zapanjujuće je koliko je u stvarnosti zapravo velika. Gleda ravno u nas i ne obazire se previše, kao da nas je vidjela već stotine puta. Jako brzo diše i čini se kao da je maloprije nešto lovila. Šteta! Možda smo za minutu promašili lov.
Nino, gazda gnuova
Sunce je skroz oslabilo i zašlo iza gustih sivih oblaka. Iako je i dalje užasno vruće i sparno, spašava nas zrak koji nam preko otvorenog krova dopire u unutrašnjost džipa. Na putu nas svako malo zaustavlja veliko krdo gnuova koji prelaze cestu. Kad god bi se našli u ovakvoj situaciji i prišli im dovoljno blizu, gnuovi bi prestali prelaziti cestu i nastavili bi trčati paralelno uz džip gledajući u nas posve zbunjeno, glasajući se slično kravama.
Tu je situaciju iskoristio Nino te je, glasajući se kao krava, uspostavio neki kontakt s cijelim krdom. Iako je to zvučalo i izgledalo komično, gnuovi su itekako reagirali i uzvraćali mu slične zvukove. Vozili smo se tako uz gnuove, smijući se cijeloj situaciji dok je Nino „pričao“ s njima. Trajalo je to sve dok jedan gnu nije odlučio preuzeti rizik, iskočiti pred džip i prijeći cestu. Ostali gnuovi tek tada su se ohrabrili i slijepo krenuli za njim. Da li ih je na sve to potaknuo Nino?
Krajolik se opet mijenja i iz puste stepe ispraća nas tek jedna mala Thomsonova gazela, gnu i ptica u niskom letu nalik čaplji. Ulaskom u savanu okružuje nas grmlje, drveće i zelenilo! Odmah ugledasmo žirafu u daljini čiji se vrat, kao periskop iznad razine mora, uzdiže iznad krošnji drveća. Tu nas odmah pozdravlja i maleni znatiželjni šakal (čagalj).
Žirafe, pojam elegancije i profinjenosti
Stižemo do nekakvog mostića i s lijeve strane primjećujemo dvije žirafe kako se vrlo oprezno spremaju piti vodu. Žirafe se u toj situaciji jako izlažu riziku jer sve četiri noge moraju jako raširiti kako bi uspjele spustiti glavu i piti vodu.
Iako smo udaljeni gotovo stotinu metara, reagiraju i strateški se povlače na svaki zvuk ili pomak. Strpljivi smo, ali one su ipak opreznije. Jedna se povlači, a drugu i dalje strpljivo čekamo. Prolazi gotovo dvadesetak minuta nakon čega se ova hrabrija konačno odlučuje na rizik i kreće se saginjati. U tom trenutku velikom brzinom dolazi drugi džip i staje dok uzbuđeni urlici turista „zauvijek“ tjeraju uplašenu žirafu u labirint drveća i žbunja.
Pred sam izlazak iz Nacionalnog parka Serengeti, pred auto nam izlijeću još dvije žirafe – majka i mladunče. Zvuk džipa ih plaši pa bježe na sigurno, između gustih grana. Zapanjeno promatram taj fascinantan, elegantan i profinjen trk koji izgleda pomalo nestvarno. Žirafe su me apsolutno oduševile!
Jak kao bivol
Thomas stišće gas i vozimo sve brže i brže! Cesta postaje sve zavojitija, a oblaci sve tamniji. Sprema li se nevrijeme? Iz parka nas ispraća Masai ratnik koji nam s prašnjave ceste podiže i vraća šiltericu koja je Gregi odletjela s glave. U daljini promatramo žirafe i Masaia koji bezbrižno luta livadom. Lavovi ga očito ne brinu previše.
Kiša! Kako je došla, tako je i prošla. Brzo! S makadama prelazimo na zemlju i sad već postaje pomalo friško. S desne nam se strane pruža pogled vrijedan divljenja. Planine i jezero više djeluju kao prizori s Novog Zelanda nego sa safarija.
Nakon Masai sela, cesta se sužava i postaje još zavojitija. To Thomasa ne zaustavlja! Zaustavlja ga krdo bivola koje skoro da nismo pregazili, ili se doslovno od njih odbili. Nalazim se oči u oči s jednim i ne vjerujem koliko je velik, kao tenk. Pa nije ni čudo što treba pet lavica da ga obori!
Karatu Simba Lodge
Pada mrak i nakon kakvih sat vremena vožnje i par patrola u mrklome mraku, ulazimo u Karatu. Još malo i u smještaju smo! Sve je opet u mraku, a ljudi djeluju kao zombiji. Onaj tamo drugi svijet, koji smo gledali par sati prije, puno mi više odgovara. Dvadesetak minuta kasnije ulazimo u naš novi smještaj, Karatu Simba Lodge. Sve djeluje mirno i nekako sablasno. Od niotkuda pojavljuje se osoblje s vrućim ručnicima i prirodnim sokovima. Iskreno, ne znam što je od tog dvoje u ovom trenutku bolje!
Nema ograde pa ne smijemo sami lutati okolo, a do šatora nas prati čuvar. Iako su trijem i pod napravljeni od čvrstih materijala, zidovi i strop ipak su samo jedan običan baldahin pa možemo reći da spavamo u „šatoru“. Ostavljamo stvari i u pratnji odmah odlazimo na večeru. Za večeru je pitaj Boga što, ali piva Kilimanjaro je tu!
Nakon večere sjedamo uz bazen, na veliku platformu na kojoj se nalazi žar kojeg tu i tamo dolazi obnoviti bijeli osmijeh iz mrkloga mraka. Pored žara nalaze se klupe s kojih se pruža (pretpostavljam) neki lijepi pogled na dolinu s obzirom na to da smo mi na nekakvom vrhu. Pogled u nebo i zvijezde, teško mi je opisati, a moguće je da je i jedan od najljepših koje sam do sada vidio. Kako se žar gasio, gasili smo se i mi. Popijena piva bila je znak za odlazak u krpe. Kroz mrkli mrak ispunjen neobičnim zvukovima i krikovima, vodi nas čuvar. Zezamo se i pokušavamo jedni druge preplašiti. Nekima, naravno, nije smiješno i u potpunosti ih razumijem!
Krepan sam! Nema šanse da se tuširam makar sam prljav i prašnjav. Još mi je uz sve postaje i hladno! Zavlačim se ispod plahte, a tamo me dočekuje vrući termofor koji stavljam ravno ispod glave. Ajme, koja milina! Sklapam oči i pokušavam zaspati. Dok sam se koncentrirao čuo sam svakakve zvukove, a jedan od njih bio je od hijene, što smo sutradan saznali.
15.12.2025
