Krajolik se ponovo mijenja, sve postaje još ravnije i pustije. Počinje to polako izgledati onako kako sam ja to zamišljao! Akacije se redaju, jedna ljepša od druge! Iz niske trave izvire poprilično velika ptica, Kori bird! Mužjak ove ptice može stvoriti veliku bijelu „muficu“ oko vratnog perja i sjajnu bijelu mrlju/perjanicu ispod repnog perja kako bi pokazao svoj interes i mogućnost za parenje. Udvaranje se u ovim savanama navodno može vidjeti i s udaljenosti od jednog kilometra.
I dok gledamo u Kori, iznad nas prelijeće ptica nalik bjeloglavom supu. Dok ga pratimo pogledom, u daljini nekoliko bjeloglavih supova stoji na okupu, na zemlji. Svađaju se, tuku i podižu prašinu. Očito se radi o nadmetanju za nekim ostacima mrtve životinje. Blizu smo! Tu je i mali gušter – agama. Stoji ponosno, pokazuje boje i tko zna što zapravo još radi. Kao da paradira ili protestira i hoće nam nešto reći.
Doživjevši privatni performans, malu „seobu“ gnuova koji su nam pretrčavali ravno ispred džipa, nakon nimalo ugodnog višesatnog hopsanja po makadamu s vrlo velikim kamenjem, dolazimo do ulaza u Serengeti. Naznačuju to velika vrata s natpisom „Serengeti National Park“. Kao da su tu stavljena da hvale sam park i veličanstveno ga najavljuju. „Serengeti” znači „beskrajne ravnice” i predstavlja ekosustav savana u kojem se događa najveća seoba sisavaca na svijetu koju često nazivaju “deseto svjetsko čudo prirode”.
Vožnja se nastavlja, a kamenje na cesti postaje sve veće. Ne znam da li sam umorniji, da li me više bole leđa, hoće li mi po povratku radi oteklina odsjeći noge ili mi je dosta hvatanja nogu po džipu od drndanja. Nešto moram poduzeti! Ovako dalje neće ići, a moramo se voziti još satima. Žalim se i govorim kako malo trebam odmoriti tijelo, potaknuti cirkulaciju u nogama i odmoriti dupe. Ništa, dečki me vade van i nose pored znaka, a cure mi pripremaju „krevet“ na livadi. Tina i Gabi naizmjenično mi razgibavaju noge dok Grega i Thomas otvaraju bocu merlota „Savanha“. Ubrzo se čini kao da smo na pikniku! Piknik usred Serengetija, zamisli!? U realnost nas vraća hijena koja pretrčava u neposrednoj blizini…
Prošavši veliki znak službeno ulazimo u Serengeti! To je to! Beskonačne stepe nude nam pogled na gazele, zebre i gnuove. Jako puno gnuova! Toliko ih stvarno nisam očekivao, niti zamišljao. Vozimo se ravnom i bijelom makadamskom cestom, umjesto zraka gutamo prašinu, a vani postaje sve toplije i toplije. Na putu prema check – pointu, uspijevamo u daljini vidjeti par nojeva i gazela.
Bliski susreti treće vrste
Sredivši papire i ovjerivši karte za park na check pointu, vozimo se ravno i samo ravno, u nepoznato. Nalazimo se u sredini, na cesti koja beskrajnu ravnicu dijeli na pola. Gutamo prašinu, gledamo zebre, gnuove i gazele/antilope. Na tisuće njih! Čini se kao da nema kraja. Ruka mi počinje crveniti radi jakog sunca pa ju štitimo košuljom. Sad je već upržilo! Onako, afrički upržilo! Noge mi konstantno plešu radi grbave ceste pa ih vežu Gabinim tajicama i sa strane mi stavljaju jaastuke kako bih što bolje i čvršće sjedio, i po mogućnosti, ne ozlijedio noge.
Nešto se dešava! S desne strane je parkirano nekoliko džipova. Nešto gledaju! I mi se zaustavljamo, a kako je sve nagnuto u desno, tako je nagnut i naš džip. Ja sjedim s lijeve strane, na suvozačevom mjestu, (u Tanzaniji se vozi obrnuto), na uzvišenom i moram se dodatno držati kako ne bih pao. Naime, trup mi ne funkcionira pa bih pao ravno na Thomasa kada bih se prestao držati. Svi se penju na izvidnicu (otvoren krov) s desne strane. „Lav!“, netko viče! „I lavica! Jede nešto!“, netko dodaje! Ja ostajem posve sam na lijevoj strani. Ne vidim apsolutno ništa! Kako me gravitacija baca udesno, borim se svim silama i guram se ulijevo, prema suncu. Prži me sve jače i jače, osjećam kako mi postaje loše. Glupo mi je žaliti se i uništiti suputnicima doživljaj, ljudi po prvi puta vide lavove u divljini. Trpim! Prošlo je gotovo pola sata dok nismo zaključili da je vrijeme da krenemo dalje.
Krećemo i u tom mi trenutku postaje slabo. Sve mi je bijelo. Ne vidim ništa! Nije mi dobro i jedva nešto mumljam. Umor, dehidracija, nedovoljno hrane, energije i vrućina stižu na naplatu! Jedva uspijevam izgovoriti da mi nije dobro i što mi treba. Liježem Thomasu u krilo dok mi ostali stavljaju obloge po tijelu i moče glavu. Jedem tri banane, dvije čokoladice i pijem litru vode! Ostao sam tako ležati u Thomasovom krilu i vjerojatno na kratko i zaspao. Čovječe, skoro sam umro! Doživio sam neku vrstu toplinskog udara. Trebao mi je još jedan sat, nešto hrane, puno vode i obloga kako bi došao k sebi i počeo normalno vidjeti.
Nakon što sam ih sve malo zabrinuo i pripremio im jedan šok, nastavljamo dalje! Navodno da sam propustio i neku kišu. Vozili smo se neko vrijeme bez da smo vidjeli nešto novo ili nešto što bi nas uzbudilo. Jedino u čemu sam istinski uživao bile su akacije, pogotovo one koje su same stajale nasred stepe.
Sunce je već polako počinje popuštati i konačno uočavamo prvu smjernicu za naš smještaj, Serengeti Serena Lodge. Ovdje nas dočekuju rode imenom „Marabou“, odmarajući na granama djelujući kao ukrasi koji vise s nekog drveta ili bora.
Nesnosan smrad daje nam je do znanja da se nalazimo u blizini bare prepune nilskih konja. Iako nismo mogli bliže radi blata i same opasnosti od nilskih konja, bila je to, radi smrada, možda i bolja opcija!
Kako iz parka treba izaći do 18:00 ubrzavamo i plan da ćemo gledati afrički zalazak sunca na safariju, pada u vodu. Putem srećemo malog radoznalog šakala i pticu imenom „Von der Decken’s hornbill“ koja je ime dobila po njemačkom istraživaču barunu Karlu Klausu von der Deckenu.
Pred sam smještaj susrećemo nezainteresiranu, ali zdravu i dobro raspoloženu hijenu. Doslovno smo joj prišli na dva metra, a ona nije ni trznula. Činilo se kako su joj jedina briga muhe koje joj lete oko glave.
Serena Serengeti Lodge
Dolazimo u smještaj i već nas na samome početku oduševljavaju. Dočekuju nas s vrućim ručnicima i najboljim sokom na svijetu – cijeđenim mangom! Mango u Tanzaniji toliko je neusporediv s mangom kojeg kupujemo u Hrvatskoj. Ovaj mango izvor je orgazmičkog okusa! Smještaj nas kupuje na prvu. Skupina malih drvenih bungalova raspoređenih uokolo. Zaštitna ograda ne postoji i svi su prolaznici, pa tako i oni divlji i opasni, slobodni prošetati i vidjeti tko se nalazi na njihovom teritoriju.
Čekajući večeru, raspoređujemo se po bungalovima. Nema samostalnog izlaska radi opasnosti. Ako baš trebate izaći zovete naoružanog čuvara koji dolazi i vodi vas do željenog mjesta. Kada smo se smjestili, proučili smještaj, raskomotili i malo odmorili, došlo je vrijeme za večeru. Pozvali smo simpatičnog i humorističnog čuvara koji nas je otpratio do izvora afričke glazbe i mirisa hrane koji su dopirali iz glavne prostorije.
Nakon fine večere, popili smo piće na terasi u društvu antilopa, gazela, zečeva i raznih ptica! Isti čuvar dopratio nas je nazad do bungalova i čuo da smo pozdravili Thomasa s „laku noć Thomase, ciao“. Zapamtio je i počeo na glas ponavljati „laku noć“. Smijao se sam sebi, a i nas je dobro nasmijao. Šaljivac neki!
U sobi smo pronašli nekakvu plastiku trokutastog oblika za koju nismo imali pojma što je i čemu služi. Tek koji dan kasnije, saznali smo da se radi o pokazivaču smjera prema Kaabi i svetoj džamiji u Meki. Qiblah ukazuje na smjer u kojem će se muslimani moliti.
24.11.2025
