Zvoni alarm, 06:20 je! Budim se živ, ali sam „mrtav“. Oči su mi natečene kao buhtle, uopće se nisam naspavao. Cijelu noć su me budili neki čudni zvukovi koji su dopirali izvana. Oblačimo se i uočavam svoje natečene noge. Nisu ni malo splasnule od jučer? To je nešto s čime se do sada, od kada sam nastradao, nisam susreo. Malo sam uplašen. Što sad? Što uopće mogu? Ništa! U Africi sam! Idemo dalje pa što bude…
Afrički doručak
Pozdravljamo najveći smještaj ikad i hodamo kroz veliki vrt prema glavnoj zgradi, na doručak. Hladno je, ali ne brinem se, uskoro će zatopliti. Za razliku od jučer, sad je dan pa tako vidimo što se nalazi u vrtu. Osim što i dalje sve miriše po jasminu, oko nas je puno raznolikog bilja i cvijeća koje ne poznajem. Jedino što prepoznajem jest list banane kao i banane koje uz njega vise.
Sjedamo za stol u restoranu. Sve je u afričkom štihu. Pozdravljaju me s „good morning, sir“. Par metara od stola kuhar peče omlete, onako tamnoput, obučen u bijelo, s kuharskom, uskom i visokom kapom na glavi. „Omelette sir?“, pita on? Potvrđujem, biram sastojke i prilog, a on se baca na pečenje. Nije loše, naprotiv, ali jednostavno ne mogu puno jesti. Umor, rano buđenje, sjedenje i vrtoglavica su utjecali, kako na apetit, tako i na cijeloga mene. Rijetko u takvoj situaciji mogu normalno pojesti. To će me kasnije koštati…
Na safari!
Spuštamo se dolje, jedva trpamo sve stvari u džip i krećemo na safari! Ej, idemo na safari! Prolazi mi misao kroz glavu opet i opet! Koliko sam samo dokumentaraca o životinjama kroz život pogledao i maštao da sam tamo? Sada ću to imati priliku gledati uživo! Iako mi sve okupira pažnju, u podsvijesti mi se stalno vrte moje natečene noge. Neprestano se pitam može li se što loše i ozbiljno dogoditi? Zeznuto je to kada si u ovoj situaciji. Teško se, gotovo nemoguće, u potpunosti prepustiti jer konstantno razmišljam i o stvarima na koje netko „normalan“ niti ne pomisli. Primjerice, stalno moram misliti da li mi je prevruće, koliko sam popio, da li se negdje žuljam ili kako mi noge stoje. Kada se potpuno prepustim, obično se dogodi nešto loše.
U Tanzaniji se nalazi mnogo Nacionalnih parkova, a daleko najpoznatiji je Serengeti. To je park u kojem se odvija najveća seoba životinja na svijetu! Migriraju iz Serengetija u Keniju i nazad. Ponuda koju mi je Thomas prvotno poslao uključivala je tri parka – Ngorongoro, Lake Manyara i Tarangire. Ta tri parka su blizu jedan drugome, nisu toliko veliki i postoji ogromna šansa da vidite sve životinje koje vas zanimaju, pogotovo „Big five“. Kada sam preko fotografija gledao Serengeti, odmah sam se zaljubio i rekao sam da je to to! To je ono što gledam na telki: beskonačne savane i stepe, prava, divlja i neukroćena zemlja, Afrika! Dogovor je pao, obilazimo Serengeti i dva parka od tri ponuđena, Ngorongoro i Tarangire!
Ngorongoro Nacionalni park
Stižemo na veliki parking ispred zelene zgrade s natpisom: „Dobrodošli u Nacionalni park Ngorongoro“. Uzbuđenje raste do maksimuma! Kako Thomas mora riješiti papirologiju, a red nije mali, ovdje radimo kratku pauzu. Veliki znak s napomenom da se pazimo majmuna – lopova ne prolazi nam nezapaženo. Svi izlaze prošetati i protegnuti noge, a kako ja to ne mogu, ostajem u džipu „čuvati“ stvari. Vjerujem da bi bitka između mene, u kolicima, i majmuna – lopova bila vrhunski prizor.
Inače, Ngorongoro je kaldera „mrtvog“ vulkana površine 260 km², a oko kaldere je zaštićeno područje koje se prostire na 8.292 km². Kako je kaldera – velik i poseban oblik kratera, životinje baš i nemaju opcije izlaska te su na neki način zatočene na tom ogromnom području.
S obavljenom papirologijom krećemo dalje i ulazimo u Ngorongoro! Nema više asfalta, nema više civilizacije, samo mi, priroda i životinje! Vozimo se zemljanom cestom i svaki put kada naiđemo na neki džip to se pretvara u utrku tko će prije, ali pitam se kamo? Putem nailazimo i na natovareni kamion i pretjecanje po takvoj cesti, još k tome i uskoj, izgleda kao suicid! Nismo ni krenuli, a nagutali smo se prašine za tri dana.
Big Five game
Nakon dvadesetak minuta dolazimo do makadamskog parkinga s poredanim džipovima i platformom nalik vidikovcu s kojeg se pruža gotovo pa nestvaran pogled. Moje oči, kao na dlanu, imaju pogled na cijeli Ngorongoro krater. Ne vjerujem koliko je ogroman bio vulkan. Iako na prvo djeluje doista impresivno, nakon kraćeg vremena uviđam da dolje sve izgleda poprilično jednolično i pomalo dosadno.
Odjednom ushićenje! Svi su se nešto uzbudili i pokazuju prstom na sitnu točkicu nasred ogromnog kratera. Nosorog! Naravno, mi nemamo tele objektiv. Ne vidim ništa čovječe, doslovno malena točkica! Što se mene tiče može biti i drvo! Pogledom kroz malenu rupicu uočavam veliku mrcinu kako pase travu i ne mari za apsolutno ništa. Iako je daleko, stvarno je uzbudljivo vidjeti takvu životinju u prirodnom okruženju. Zapravo, crni je nosorog ugrožena vrsta i navodno smo pravi srećkovići što smo ga imamo priliku vidjeti!
U Africi, veliku petorku čine: lav, leopard, nosorog, slon i bivol. Termin „Big five game“ stvoren je od strane lovaca na krupnu divljač, a odnosi se na pet najtežih životinja u Africi, u lovu pješice. Sada taj izraz naširoko koriste vodiči i safari turoperatori. Dobro, križamo nosoroga s našeg „Big five“ popisa!
Masai
Nakon par fotki krećemo dalje, a krajolik se postepeno mijenja. Nastupaju velike zelene planine, jezera i drveće. Pitam se da li sam na Novom Zelandu? Prolazi prva zebra, a vidim i prvog Masaia! Masai su izvorno pravi polunomadski pastirski narod, koji se za ispašom pokreće za svojim stadima stoke. Dok se vozimo i uživamo u sve ljepšem krajoliku, Nino koristi priliku i otvara svoj paket s hranom. Glavno jelo: pileći mini batak i kuhano jaje! Neki se danas neće najesti…
Uz cestu nas zaustavlja grupa Masaia. Nalukujemo se znatiželjno, malo oni, malo mi. Svi se simpatično osmjehujemo. Nažalost, nemamo nešto previše za njih, samo pokoju sitnicu. Iako pod dojmom prvog susreta s Masaima, ne propuštamo razgledati i jedno od njihovih sela. Nevjerojatno je kako žive!
Svega stotinu metara kasnije, uočavamo pet klinaca koji istovremeno poskakuju i nešto izvikuju. Dok nam vilice zijevaju, klinci prestaju s performansom i dolaze do nas. Naravno – žicaju! Thomas nam govori da im ne dajemo ništa jer koriste situaciju i turiste, žicaju i izbjegavaju školu! Iako želimo i podržavamo da klinci idu u školu, dajemo im sve! Očarali su nas.
Dosadne zebre i graciozne žirafe
Nije dugo trebalo i nailazimo na još jednu skupinu klinaca, ovaj put ih je troje! Ovaj put nemamo više ništa za podijeliti. Morati će u školu! Masaie sada srećemo sve češće, kao i sve veći broj zebri. Na njih sam se sad već i navikao, toliko da su mi polako i dosadile. Zanimljivima ih opet čini Thomasovo pitanje – Zašto su zebre crno – bijele? Svi bubamo gluposti i naravno da ne znamo! Pazi sad ovo! Crno – bijele su da mogu zbuniti i „hipnotizirati“ svoje grabežljivce i otjerati ih ili pobjeći. Hm, ja još nisam vidio da je zebra zbunila i otjerala gladnog lava.
Svega koji kilometar dalje uočavamo nekakvu crnu ptičurinu, a li ono što nam u potpunosti odvlači fokus jest ono u daljini. Iz niskog raslinja, onako graciozno, uzdižu se dvije žirafe i usporeno galopiraju prema suncu. Tek kad uživo vidiš žirafu, potpuno slobodnu i predanu divljini, shvatiš koliko je veličanstvena, suptilna, plaha, divna, velika, neobična i jednostavno prekrasna. Fali još samo onaj veliki i užareni afrički zalazak sunca, kao u filmovima! Jedu, brlate neko stabalce i dok žvaču oprezno nas promatraju. Osjeti se koliko su krhke i oprezne! Uživamo promatrajući ih neko vrijeme.
Iako bi čovjek u ovoj „pustinji“ rjeđe očekivao susrete, oni se dešavaju na svakom „koraku“. Već par stotina metara nakon žirafa, ljutita djevojčica Masaika tjera nas svojim opasnim i zastrašujućim štapom. Što li je nju spopalo danas? Ipak, ne ometa nas toliko pa u gustom raslinju uočavamo gazelu, našu prvu.
Iz gustog zelenog raslinja prelazimo na nekakav makadam i sve pustiju zemlju. Susrećemo i tamnoputog maskiranog čovjeka. Izgleda pomalo strašno i pitam se zašto sam stoji usred ničega? Scena kao iz spota Voodoo People od The Prodigy-a.
Evo nam i prvih akacija – bagrema koje obožavam! Maše nam Masai i dolazi do nas. Dolazi još jedan. Čuvaju deve. Deve? Nisam imao pojma da ovdje ima deva. Eno i magarca. Što je ovo? Masaiu, kojem se u osmjehu moglo čitati između redaka (zubiju), ostavljamo bocu vode i nastavljamo prema Serengetiju!
24.11.2025
