Završetkom naše ture i konačnim dolaskom do hotela dočekao nas je ostatak ekipe, vodiči i deve, ali i potpuno crni oblaci. Govore da dolazi pustinjska oluja i nevrijeme. Kako me je guzica već lagano boljela od cjelodnevnog „skakutanja“ po džipu, odmah mi je došlo neko olakšanje što ipak ne idem na devu, pogotovo ako će padati kiša.
Grega i ja idemo sa džipom, a ostatak ekipe ide na devama. Po riječima vodiča, nama do kampa treba oko pola sata, dok njima nešto manje od dva. Vozeći se kroz pustinju počinje jak vjetar, kiša i grmljavina. Pijesak se digao do te mjere da se gotovo ništa ne vidi. Prava pravcata pustinjska oluja! Žao me je ostatka ekipe na devama, mogu samo misliti kako im je, ali sretan sam što ja nisam išao! Pa umro bi po ovom vremenu! Nevjerojatno, od toga da mi je to bila najveća želja, do toga da sam sretan što nisam niti prismrdio devi.
Dolaskom u kamp atmosfera je ravna onoj post apokaliptičnoj. Nigdje nema nikoga, sve je mokro i beživotno. U našem šatoru vlada vlaga, na mojem krevetu rupetina promjera jednog metra. Za mene idealno! Ne mogu vjerovati da smo ovakve sreće i da u pustinji doživljavamo ovakvo vrijeme!
Sat vremena nakon nas stiže i ostatak ekipe. Ne izgledaju sretno. Naprotiv, izgledaju izubijano. Kompletno su mokri i smrznuti, a dečki se žale da su im jašući deve otpala jaja. Citiram ih „nikada više nećemo jahati deve“. Dobro je, barem imam ekipu za povratak, a i jaja sam izgleda poštedio.
Ono što je trebala biti noć za pamćenje i druženje uz vatru ispod zvijezdinog neba, na kraju je ispalo potpuni debakl. Pa tko dva dana u pustinji doživi kišu!? Sva sreća da smo ujutro otišli na turu sa džipom i doživjeli sve ono, jer da nismo, sada bih vjerojatno pisao o najgorem pustinjskom iskustvu ikada!
Nije nam preostalo ništa osim presvući se i otići do glavnog šatora na večeru i druženje s drugim gostima kojih je sveukupno bilo čak dvoje!
Sljedeće jutro budimo se u pola pet. Ledeno je, sve je još uvijek mokro i vlažno, ali barem više ne pada kiša. Dok čekamo džip u koji ovaj put sa mnom idu dečki, jer Grega ide na devu, dočekujemo izlazak sunca čije zrake jedva prodiru kroz guste oblake. Točno u šest ujutro, po nas dolazi džip, a ostali odlaze na devama i svi se ponovno nalazimo u Merzougi.
Povratkom kod hotela preostalo vrijeme iskorištavamo za susret s devama i istražujući sve oko našeg hotela. Iako je prava pustinja iza nas, sve oko hotela čini se kao pustinja s obzirom na to da nas okružuju male dine. Tu nam prilazi i čovjek na motoru, tzv., pokretna trgovina, koji je iz smotane deke izvadio pozamašan broj rukotvorina koje nam je prezentirao za prodaju.
Dolaskom Mustafe, krećemo na cjelodnevni put prema Fezu. Iako se teškog srca opraštamo od pustinje, znamo da nas čeka još mnogo toga. Odmah po izlasku iz Merzouge stajemo u gradu Erfoud, gdje imamo priliku posjetiti dućan i tvornicu u kojoj se „izrađuju“ fosili.
Fascinantno da smo do sada vidjeli planine, snijeg i pustinju, a sada krajolik iz onog pustinjskog postepeno prelazi u potpuno zeleni. Vozimo se kroz zelene doline, a tu i tamo susrećemo pokoju kravu ili magarca. Možda i najfascinantnija stvar na putu do Feza svakako je bila 13 km duga plantaža palmi i lijepa cedarova šuma u kojoj obitavaju majmuni.
23.7.2025
