Zatražiti drugo mišljenje nije znak nepovjerenja prema liječniku, nego osviještenosti pojedinca koji želi aktivno sudjelovati u svom liječenju.
Razumljivo je kako će se pojedinac, kada je suočen s dijagnozom, nastojati informirati o svojoj bolesti, o tome kako se ta bolest liječi, kakav je uspjeh liječenja, kakva je prognoza bolesti itd. U tom kontekstu treba se spomenuti i veliki utjecaj medija u kojima nailazimo na razne medicinske i „medicinske“ savjete, čemu je potrebno pristupiti kritički i promotriti samo savjete kojih su autori liječnici. U suprotnom, iz neznanja, veća je mogućnost nehotičnog nanošenja štete svom zdravlju, nego koristi.
Prije negoli se odluči zatražiti drugo mišljenje, savjetuje se kod liječnika/liječničkog konzilija koji je postavio dijagnozu i predložio plan liječenja raspitati se detaljno o svemu i vjerovati svom instinktu (naročito ako je osoba medicinski laik). Ako iza toga i dalje postoje nedoumice ili osoba jednostavno nema dobar osjećaj, tada je traženje drugog mišljenja opravdano.
Kod traženja drugog mišljenja potrebno je dobro se informirati koji su stručnjaci koji se bave baš tom bolešću, koji imaju dobre rezultate u liječenju (ovom ili onom metodom, odnosno pristupom), gdje su locirani i gdje bi se liječenje provodilo (ako do njih morate putovati) i drugo. Drugo mišljenje može biti identično prvome, a može biti i različito. Ako je isto, onda se preporuča to prihvatiti, jedino se treba odlučiti gdje će se liječenje provesti. Ako je drugačije, mogu se zatražiti i dodatna mišljenja. To su već za pojedinca zbunjujuće situacije i vrlo je teško odvagnuti čijem se mišljenju prikloniti.
Kod traženja drugog mišljenja treba se imati na umu i vrijeme koje je pojedincu na raspolaganju, s obzirom na dijagnozu, na mogućnosti dogovora drugog mišljenja i na donošenje vlastite odluke. Najčešća dijagnoza zbog koje se traži drugo mišljenje je maligna bolest, odnosno mogućnosti liječenja maligne bolesti – operirati, zračiti, primijeniti kemoterapiju ili kombinirano liječenje. Vrlo često se traži drugo mišljenje i kod premalignih stanja – treba li zauzeti stav „čekati i kontrolirati“ ili neki određeni model liječenja (medikamentozni ili poštedni kirurški).
Nije rijetko zatražiti drugo mišljenje i kod benignih dijagnoza, kada se preporuča jedan model konzervativnog, medikamentoznog liječenja, a pojedinac iz nekih osobnih razloga nije sklon tom lijeku. I tako dalje.
Na koncu, kada se dobije drugo (ili treće, ili još koje) mišljenje, tada je osoba već prilično informirana, daljnjih nedoumica ne bi trebala imati. Tada je zapravo odluka o liječenju i kome ukazati povjerenje pitanje trenutka. I s time ne bi trebalo odugovlačiti.
23.12.2015
