Bolest stvaranja kamenaca mokraćnih organa (urolitijaza) vjerojatno je stara kao i samo čovječanstvo, budući da se podaci o njoj mogu naći u najranijim povijesnim zapisima. Njena prevalencija u općoj populaciji.
Bolest stvaranja kamenaca mokraćnih organa (urolitijaza) vjerojatno je stara kao i samo čovječanstvo, budući da se podaci o njoj mogu naći u najranijim povijesnim zapisima. Njena prevalencija u općoj populaciji danas je između 0,5% i 6%, češća je u muškaraca, a obično se pojavljuje nakon drugog desetljeća. Urolitijaza spada u kronične nezarazne bolesti (KNB). Poznato je da se u etiologiji većine KNB isprepliću utjecaji okoliša i nasljedne sklonosti, ali ni danas nije potpuno jasno koliko je relativno značenje okoliša u nastanku pojedinih takvih bolesti, a koliko nasljeđa. Iako su zemljopisne i etničke razlike u pojavnosti i učestalosti pojedinih KNB velikim dijelom pripisive utjecajima okoliša (navike, prehrana, zagađenje zraka i vode, različiti kemijski agensi), kod većine takvih bolesti ne može se zanemariti niti velik utjecaj genetske sklonosti. Neki od pretpostavljenih čimbenika koji pogoduju urolitijazi su lokalni (npr. staza urina, poremećaji inervacije, anatomske anomalije mokraćnih puteva, recidivi infekcija) i opći (metabolički – kalciurija, oksalurija; hormonski – hipertireoza, hipervitaminoza D; klimatski uvjeti i prehrana; pH urina; pogreška u inhibitorima agregacije kristala). Već je i na prvi pogled jasno kako bi mnogi od ovih pretpostavljenih rizika mogli biti u znatnoj mjeri genetski uvjetovani, no o mehanizmima genetske sklonosti za nastanak bubrežnih kamenaca još uvijek se ne zna gotovo ništa.
Simptomi
Većina kamenaca mokraćnog sustava nastaje u bubregu, te se onda spušta mokraćovodom u mokraćni mjehur, a zatim kroz mokraćnu cijev izlaze iz tijela. Neki kamenci mogu nastati i u mokraćnom mjehuru. Najvažniji simptom kretanja kamenca iz bubrega prema mokraćnom mjehuru je jaka bol (bubrežna kolika). Ona najčešće nastupa iznenada, u obliku grčevitih bolova u bubrežnoj loži koji dolaze u napadajima, protjeću valovito, a duž mokraćovoda bolovi se mogu širiti u predio mokraćnog mjehura i genitalija.
Projekcija bolova ovisi o mjestu uklještenja kamenca. Pri lokalizaciji kamenca u gornjoj trećini mokraćovoda javljaju se probadajući bolovi u bubrežnoj loži koji se šire u istostranu preponu. Lokalizacija kamenca u srednjoj trećini mokraćovoda izaziva sijevajuću bol u skrotum i labije. Kamenac smješten neposredno na ulazu u mokraćni mjehur izaziva projekciju boli u glans penisa odnosno klitoris uz istodobni nagon na mokrenje. Ako kamenac dospije u mokraćni mjehur, mijenja se karakter bolova. Lokalna iritacija sluznice sa cističkim simptomima (polakisurija – učestalo mokrenje malih količina mokraće , te dizurija – otežano i usporeno mokrenje) dolazi u prvi plan.
Karakteristična je pojava krvi u mokraći, koja može biti mikroskopska ili makroskopska.
Mučnina, povraćanje, vjetrovi i zastoj stolice javljaju se kao posljedica podražaja peritoneuma, odnosno zbog refleksnog sudjelovanja želuca i probavnog trakta, radi njihove blizine mokraćnom sustavu. Meteorizam je često izražen (može ometati rendgenski pregled).
Za bubrežnu koliku je karakterističan motorni nemir. Pacijent se savija od bolova i nastoji promjenom položaja ublažiti bolove. Također je karakteristično smjenjivanje napadaja bolova i bezbolnih intervala, te da je oboljela strana jako osjetljiva na sukusiju bubrežne lože.
Dijagnoza
Dijagnozu kamenca mokraćnog sustava započinjemo na temelju podataka dobivenih od pacijenta (anamneze) i kliničke slike. Ultrazvučnim pregledom možemo vidjeti kamenac ili indirektno možemo zaključiti da je kamenac prisutan, ukoliko se vidi proširenje kanalnog sustava bubreg radi zastoja u protoku mokraće. Karakterističan je nalaz sedimenta urina gdje nalazimo dosta eritrocita. Različitim radiološkim pretragama (rendgenskom snimkom urotrakta, intravenskom urografijom (IVU), višeslojnom kompjutoriziranom tomografijom (MSCT) s primjenom intravenskog urotropnog kontrastnog sredstva ili bez njega) možemo točno locirati kamenac, vidjeti njegov oblik i veličinu, te moguće posljedične zastojne promjene u mokraćnom sustavu. Kamenac možemo vidjeti i direktno uretroskopijom, cistoskopijom ili ureteroskopijom.
Liječenje
Za većinu kamenaca mokraćnog sustava manjih od 6 mm očekuje se njihovo spontano izmokravanje. Kod bolesnika sa takvim malim kamencima potrebno je započeti liječenje boli jednim od nesteroidnih antireumatika, te bolesniku preporučiti obilnu hidracijui kretanje.
U pravilu, kod svih bolesnika treba uzeti sediment urina. Ako se u njemu nađu bakterije i/ili leukociti, potrebno je učiniti urinokulturu i na osnovu antibiograma ordinirati odgovarajući antibiotik.
Dokle bolesnik ne izmokri kamenac potrebne su redovite urološke kontrole da nebi došlo do potpune i trajne opstrukcije bubrega, te posljedičnog postupnog gubljenja funkcije istog. U slučaju nemogućnosti spontanog izmokravanja kamenca, potrebno ga je odstraniti. Kamenac je moguće odstraniti vantjelesnim mrvljenjem kamenaca udarnim valovima (ESWL), zatim primjenom različitih endoskopskih zahvata, perkutanom nefrolitotripsijom (PCNL), te u krajnjem slučaju primjenom klasične otvorene operacije ovisno o mjestu na kojem se kamenac nalazi.
Budući da gotovo više od 50% bolesnika ima više od jedne epizode pojave kamenca u mokraćnom sustavu, vrlo je važno pokušati spriječiti recidivnu urolitijazu. Prevencija urolitijaze prvenstveno se sastoji u visokom unosu tekućine čime smanjujemo vjerojatnost nastajanja mokraćnog kamenca, odnosno tako se smanjuje koncentracija odgovarajućih soli u mokraći od kojih kamenac može nastati i sprijećava kristalizacija. Osim toga, pijenjem veće količine tekućine povećava se i količina izlučene mokraće kojom se manji kamenci mogu otplaviti. Također propisuje se i posebna dijeta za svaku vrstu kamenca (koji bi po mogućnosti trebalo dati na analizu).
23.12.2015
