Imam 22 godine i imam problem. Krenuo sam na vojnu akademiju ,i tamo 15 dana nismo nikuda izlazili van kruga, većinom u zatvorenom prostoru. Do ovoga se nisam razdvajao od roditelja ,sad dolazim svaki tjedan, idem kući , ali imam problem da mi nedostaje porodica i stalno mislim na to u nekim trenutcima me emocije prevladaju da mi suze same krenu ,pogotovo kad dodjem doma i kad trebam krenuti nazad. Toliko mi bude teško što moram ići i tamo biti u tom zatvorenom prostoru , iako se svaki dan čujem sa porodicom ali opet toliko mi fale da mislim kad bih morao neki dulji period ostati teško bi izdržao. Oni me bodre i podržavaju, što da radim da bude lakše? Da li bi trebao potražiti stručnu pomoć?

Poštovani,

kaka ste sami napisali, ovo je zapravo velika promjena za vas i prvi puta dugotrajnija odvojenost od obitelji i stvarna separacija. Razumljivo da vam je sada tako teško. Važno je izdržati jer to je nešto što treba proći tijekom odrastanja u životu. Ako se polako ne počnete privikavati možete porazgovarati sa stručnom osobom.

Sretno!