Hepatitis je difuzna upala jetre koja može biti uzrokovana brojnim faktorima, ali najčešće je uzrokovana specifičnim virusima koji isključivo napadaju jetru tzv. hepatotropnim virusima. Suvremena medicina do danas poznaje šest tipova virusa hepatitisa.

Hepatitis je difuzna upala jetre koja može biti uzrokovana brojnim faktorima, ali najčešće je uzrokovana specifičnim virusima koji isključivo napadaju jetru tzv. hepatotropnim virusima. Suvremena medicina do danas poznaje šest tipova virusa hepatitisa koji su označeni slovima od A-G od kojih su najpoznatiji B, C i D jer s vremenom dovode do kroničnog oštećenja jetre.  Virusni hepatitisi međusobno se razlikuju po dužini inkubacije (vrijeme koje protekne od ulaska virusa u organizam do pojave simptoma bolesti), putevima prijenosa, težini bolesti i mogućnostima liječenja. Virusna upala jetre može biti kratkotrajna pa govorimo o akutnom hepatitisu ili može prijeći u kroničnu fazu kao što je slučaj kod hepatitisa B i C. Važno je istaknuti da se kronični hepatitis može razviti i samostalno bez predhodne akutne faze bolesti. Do razvoja kroničnog hepatitisa kod virusa hepatitisa B dolazi u 5-15% slučajeva, kod hepatitisa C u 40-60 % slučajeva, a kod hepatitisa D do razvoja kroniciteta dolazi u 70% slučajeva. Nakon niza godina kronične infekcije bolest može  napredovati  do ciroze jetre kada se tkivo jetre postupno uništava i zamjenjuje ožiljnim tkivom. Ciroza može napredovati do zatajenja jetre i razvoja raka jetre.

Vrlo rijetko u akutnoj fazi bolesti nastaje težak i brz tok bolesti (takozvani fulminantni hepatitis) koji  napreduje do akutnog zatajenja jetre  s čestim smrtnim ishodom.

Simptomi hepatitisa su vrlo slični bez obzira na uzročnika. Bolest je u akutnoj fazi praćena nespecičnim simptomima u vidu anoreksije, mučnine, povraćanja i bolova ispod desnog rebranog luka. Najupadljivi znak je žutica (ikterus)- žuta boja kože i vidljivih sluznica, no ona može biti sasvim blaga ili ne mora uopće biti prisutna. S epidemiološkog aspekta u širenju infekcije najvažnije su inficirane osobe s blagom kliničkom slikom ili asimptomatske osobe.

Hepatitis A

Hepatitis A virusna infekcija uzrokovana je virusom iz roda enterovirusa, te se ubraja u crijevne zarazne bolesti. Najčešće obolijevaju  djeca i mladi, a prenosi se fekalno-oralnim putem. Što znači da se uzročnik izlučuje stolicom i/ili mokraćom iz organizma bolesnika dok još nisu razvijeni simptomi bolesti,  a ulazi u organizam kroz usta preko neopranih ruku, zagađene hrane i vode. Bolestje poznata kao „bolest prljavih ruku“ ili zarazna žutica. Akutni hepatitis A često prolazi asimptomatski ili s nespecifičnim simptomima bez žutice. Oboljele osobe izlučuju virus stolicom i prije pojave simptoma bolesti, a s epidemiološkog gledišta u širenju bolesti najznačajnije su oboljele osobe s blagom kliničkom slikom ili asimptomatske kliconoše. Samo 10% oboljelih ima simptome bolesti (žuticu), a od  oboljelih  0,1% razvije fulminantni hepatitis koji je loše prognoze. Hepatitis A nikada ne prelazi u kronicitet niti dovodi do razvoja ciroze jetre.

Zbog načina prijenosa hepatitis A danas je češći u zemljama niskog higijenskog standarda gdje uglavnom obolijevaju  djeca. Česte su epidemije hepatitisa A koje se šire zagađenom hranom i vodom.
Za spriječavanje nastanka hepatitisa A važne su higijensko-sanitarne mjere osobito pravilno pranje ruku tekućom vodom i sapunom nakon vršenja nužde i prije pripreme hrane, dobra termička obrada hrane i upotreba zdrave higijenski ispravne vode. Ponekad su moguće epidemije hepatitisa A nakon konzumacije školjki koje su uzgajane u blizini kanalizacijskih odvoda.

Nakon preboljenja hepatitisa A  doživotno ostaju u krvi  protutitijela (IgG anti-HAV) koja su znak preboljenja ili asimptomatske infekcije  virusom hepatitisa A.

Hepatitis B

Virus hepatitisa B drugi je najčešći uzročnik virusnog hepatitisa na  globalnoj razini i jedini virus protiv kojeg se možemo zaštiti cjepivom.

Kronični nosioci virusa hepatitisa B (HbsAg) predstavljaju izvor zaraze za druge.

Najčešće se prenosi:

• parenteralnim putem, obično zaraženom krvlju i krvnim produktima,zajedničkim korištenjem šprica i igala kod intravenskih ovisnika, tetoviranjem,body piercingom i bušenjem ušiju ako se ne koriste pravilno sterilizirani instrumenti, korištenjem zajedničkog pribora za brijanje, manikiranje i  četkice  za zube,
• spolnim putem kod heteroseksualnih i homoseksualnih partnera (osobito promiskuitetnih),
• s majke na dijete u tijeku trudnoće i poroda.

Nakon uvođenja rutinskog testiranja krvi dobrovoljnih darivatelja na antigen hepatitisa B tzv. HBsAg učestalost posttransfuzijskog hepatitisa drastično je pala.Vertikalni prijenos virusa hepatitisa B s majke na dijete moguć je u trudnoći transplacentarno (2-5%), za vrijeme trudova i poroda mikrotraumatskim prodorima majčine krvi u tijeku truda, prolaskom kroz porođajni kanal preko sluznice očiju i probavnog trakta, te poslije porođaja uskim kontaktom dojenčeta s majkom i ostalim ukućanima preko sline.Kod većine novorođenčadi krv postaje HbsAg pozitivna oko 3. mjeseca života koliko iznosi vrijeme inkubacije hepatitisa B.

Preventivne mjere kod hepatitisa B

Najvažnija preventivna mjera je cijepljenje protiv hepatitisa B. Radi otkrivanja kroničnih nosioca virusa hepatitisa B  uvedeno je testiranje svih trudnica kako bi se nakon  poroda provela specifična imunoprofilaksa novorođenčadi HbsAg  pozitivnih majki.

Najkasnije  unutar 12 sati od poroda primjenjuje se jednokratno hepatitis B imunoglobulin i započinje cijepljenje protiv hepatitisa B po shemi 0,1,2,12 mjeseci. Cijepljenje protiv hepatitisa B provodi se u okviru obveznog programa cijepljenja sve novorođene djece i učenika 6. razreda osnovne škole, zdravstvenih djelatnika,osoblja i štićenika u ustanovama za mentalno oboljele osobe, spolnih partneraHbsAg pozitivnih osoba, kod oboljelih na hemodijalizi i intravenskih ovisnika. Cijepljenje se preporuča i za osobe koje imaju visok rizik zaražavanja- heteroseksualne promiskuitetne osobe, muške homoseksualne osobe i za putnike koji putuju u područja visokog rizika zaražavanja.

Osim cijepljenja ostale preventivne mjere su testiranje krvi, organa i tkiva dobrovoljnih darivatelja, korištenja prezervativa u spolnom odnosu s partnerom, korištenje vlastite šprice i igle kod intravenskih ovisnika i korištenjem vlastitog pribora za osobnu higijenu.     

Hepatitis C

Infekcija virusom hepatitisa C prenosi se slično kao i infekcija virusom hepatitisa B:

• preko krvi , primarno kod intravenskih ovisnika droga korištenjem zajedničkih šprica i igala, tetoviranjem ili body piercingom,
• spolnim putem i
• vertikalnim prijenosom s majke na dijete.

Važno je istaknuti da hepatitis C u većini slučajeva ima „tihi“ tijek i da većina oboljelih nema nikakvih simptoma bolesti ili su oni blagi i nespecifični. Kronični hepatitis C može biti prisutan i desetke godina, a da ne izaziva nikakve poteškoće. Bolest se većinom otkriva slučajno pri rutinskoj laboratorijskoj kontroli krvi.

Nakon uvođenja testiranja krvi dobrovoljnih darivatelja ( u Hrvatskoj od 1992.godine) prijenos putem transfuzije postao je rijedak. Ovim virusom danas su najčešće pogođeni intravenski ovisnici, homoseksualne i promiskuitetne osobe.

Oko 40-60 % osoba zaraženim HCV –om razvije kronični hepatitis, a od njih jedna četvrtina razvije cirozu jetre koja može napredovati u zatajenje i rak jetre.

Preventivne mjere za hepatitis C jednake su preventivnim mjerama kod hepatitisa B s izuzetkom cijepljenja jer za hepatitis C  još uvijek nema učinkovitog cjepiva zbog velike sposobnosti mutacije ovog virusa.

Hepatitis D

Virus hepatitisa D je defektni RNK virus tzv. delta agens koji se može umnožavati samo u prisutnosti virusa hepatitisa B. Prenosi se slično kao hepatitis B , a najrizičnije skupine su intravenski ovisnici i osobe oboljele od hemofilije.

Hepatitis E

Prema načinu prijenosa hepatitis E sličan je hepatitisu A, no uz nešto težu kliničku sliku i veću mogućnost razvoja fulminantnog hepatitisa osobito kod trudnica. Česte  su hidrične epidemije hepatitis E virusom osobito u nerazvijenim zemljama svijeta. Kao i hepatitis A, hepatitis E ne stvara kronični hepatitis ili cirozu, niti postoji stanje kroničnog nosilaštva virusa.

Liječenje

Akutni virusni hepatitis u većini slučajeva spontano prolazi, te  specifično liječenje i nepostoji. U akutnoj fazi važne su  higijensko-dijetetske mjere u smislu izbjegavanje alkohola jer alkohol povećava oštećenje jetre, mirovanja, ograničavanja tjelesne aktivnosti i dijetnog režima prehrane.

Liječenje kroničnog hepatitisa provodi se:

• interferonom koji spriječava replikaciju virusa,
• protuvirusnim lijekovima-lamivudinomi ribavirinom i
• transplantacijom jetre u poodmakloj cirozi ili u početnoj fazi raka jetre.

Kombinirana terapija pegiliranim interferonom i ribavirinom daje najbolje rezultate, osobito kod hepatitisa C, a rezultati liječenja ovise o genotipu virusa i stadiju bolesti.