Budimo se u 07.30. Ledeno je! Mora da je ispod 10 stupnjeva u ovo doba u pustinji! Pozitivna stvar je Spremamo se na brzaka i stižemo u veliki šator gdje nas s doručkom dočekuje Abdull. Od hrane se nudi njihov tradicionalni plosnati kruh, marmelada, sir, jaja i čaj.
Red sand dune
Krećemo! Plan je da odmah idemo na liticu tj. dinu i da nekako probamo mene odnijeti gore. Ideja je da Abdullh s autom dođe s druge strane dine gdje je, po njegovoj procijeni, nagib malo manji i trebalo bi biti lakše.
Po dolasku na drugu stranu pada dogovor oko nošenja i to je to, nemamo više što čekati, idemo probati! Preko pješčane dine nose me dvoje naprijed i dvoje iza, no ubrzo slijedi kameni dio gdje tako ne možemo dalje. Darijo tu odlučuje da je najbolje da me sam nosi do litice i s tako čvrstim stavom ne preostaje mi ništa nego se složiti s njim. Jadan ja, teško me nagovorit na glupost!
Nekako me stavljaju na njegova leđa i krećemo! Sam početak ne djeluje teško, ali stvari uskoro postaju ozbiljnije, a i opasnije. Nakon par prijeđenih metara dolazimo do dijela dugačkog kakvih metar i pol, a širokog svega dvadesetak centimetara. Zamislite da ste nekome na leđima i gledate samo njegova stopala kako idu po tom malom „zidiću“, a s obje strane je provalija od dvadesetak metara. Možemo reći da su mi se noge, iako ih baš i ne osjetim, odsjekle! Nije mi bilo svejedno, ali vjerovao sam u Darija i na kraju je to odradio bez greške i bez da smo ono…poginuli!
Dolaskom na liticu dočekali su nas Teo i Abdull, a cure su donijele kolica. Posjevši me u kolicima, na trenutak su me ostavili samog, a podigavši pogled imao sam itekako što za vidjeti. Rijetko što me ostavi bez tekst, ali ovaj pogled je doslovno kao iz filma! Iako smo riskirali dolaskom ovdje, vidjevši ovo, sve se itekako isplatilo i zasigurno mogu reći da je Wadi Rum opravdano najljepša pustinja koju sam vidio i po mnogima najljepša pustinja na svijetu!
„Sale“ – Dobar čovjek
Vozimo se prema crnim planinama, inače lokaciji gdje se snimao film „Marsovac“ s Matt Daimonom u glavnoj ulozi. U autu vlada odlična atmosfera, zezamo se, slušamo glazbu, razgovaramo i uživamo u prekrasnim pejzažima oko nas. Ovoga puta ispitujem Abdullha o životinjama u pustinji. Govori mi kako ovdje, bez obzira što se čini da nigdje nema ničega, itekako ima životinja. Kaže da u pustinji ima lisica (Sand Fox), zečeva, zmija (dvije otrovne vrste od njih deset), ptica, škorpiona (čak osam vrsta, od malih žutih do velikih smeđih, ali mali kada bodu boli najviše), guštera (starreg Agama, The Blue Agama i Spiny –tailed Lizard) domaćih koza, ježeva (Desert Hedgehog), mačaka (Arabian Sand Cat), deva, divljih pasa, planinskih koza (Nubian Ibex), vukova (Grey Wolf), bijelih gazela (Arabian Oryx, ali samo u zatočeništvu), a tu su i veliki paukovi, kojih se beduini boje, ne radi sebe nego radi deva, i ostale bubetine. Prekidam Abdullha i govorim mu da ću si ja to sada ispričati na mikrofon da zapamtim i smije se on i govori mi da kažem da ima životinja, ali da su jako jako daleko, da ne otjeram sve turiste! Nastavljamo naš razgovor i priča mi tako i o lovu, kako lovi planinske koze, pokazujući na planinu gdje se penjao preko tri sata, s puškom i opremom pa mu je na kraju ris otjerao koze.
Pričamo i o vjeri, islamu i što smiju i što ne smiju. Govori mi da ne smiju jesti lisicu, vuka, konja i svinju. Kako kaže, ima u tim životinjama nešto što piše u Kuranu i oni se drže toga. Govori mi i da bi htio imati dvije žene, četiri je kaže previše, a uskoro mu stiže i prinova, sin!
Ne znam niti sam zašto, Abdull mi odjednom dodjeljuje nadimak „Sale“, što na arapskom znači „dobar čovjek“. Kako sam u tom periodu razmišljao o tetovaži, zanimalo me postoji li nekakav simbol za tu riječ? Na to mi odgovara da oni to ovdje više ne rade. Ako se ne varam, zabranjeno im je tetoviranje, iako su ga u prošlosti prakticirali. Ono što rade, kaže, pale se s vatrom iz medicinskih razloga. Pokazuje nam tako ožiljke i u tom trenutku ugledavamo naše crne planine…
Lijepe su i impresivne, kao i sve ovdje…već smo se polako navikli da je baš sve lijepo. Ovdje gdje god pogledaš imaš filmski kadar, zato niti ne čudi da su mnogi filmovi snimani baš ovdje!
Prolazeći naše planine nastavljamo dalje u potrazi za mjestom gdje ćemo ručati i planinom koja bi nas svojim hladom poštedjela najtoplijeg dijela dana. Tu nam u susret dolazi kamiončić sličan našemu. Zaustavlja se, a iz njega izlazi stariji gospodin mašući nam i govoreći nešto Abdullhu. Moja mi radoznalost neda mira pa mi na moje pitanje Abdullh odgovara da je čovjek Saudijac i da traži devu koju je izgubio. Usred ničega, zamisli…
Ručak na granici s Saudijskom Arabijom
Sa saznanjem da se vozimo tik uz Saudijsku Arabiju, Abdullh nas zapošljava i putem skupljamo suho granje za vatru. Kako poberemo koju granu, sve stavljamo na haubu, bez ikakvog vezanja. Kako ja ne mogu izlaziti van po grane, moja jedina okupacija jest gledati u habu hoće li to sve odjeliti. Ipak, iako meni to djeluje blesavo, Abdullh se čini potpuno opušten, kao da je to radio već tisuću puta, što vjerojatno i je!
Popevši se autom na brdo, Abdullh nam govori da smo stigli. Sve je slično kao i jučer, samo ovaj put nema izmeta i muha, a i pogled je valjda pet puta bolji. Kaže Abdullh da ako se popnemo gore na vrh, možemo vidjeti Saudijsku Arabiju. Valjda ne misli na mene, za penjanje jel?
Abdullh sve priprema sam. Kaže da mu ne treba mu pomoć, dok mi ležimo kao krepane ribe i uživamo na povjetarcu koji nas pokušava bar malo ohladiti. Kako miris ručka polako pristiže do naš, viče Teo iz daljine…
Teo: Je li piletina opet?
Mi: Je
Teo: A čovječe, valjda će navečer onda biti nešto drugo, ne mogu više piletinu smisliti!
Donosi tako Abdullh lonac i moram priznati da je ovaj put to napravio za prste polizati! Nestalo je apsolutno sve dok si rekao keks!
Siti uzimamo dobrih sat i pol za odmaranje i izležavanje…
Crveni i bijeli pijesak
Nastavivši dalje stižemo u dolinu gdje se crveni pijesak miješa s bijelim! Stvarno, doslovno se vidi linija gdje se miješaju! Tu je još i mali prirodni luk ispod kojeg ovaj put mogu i ja doći. Dok gledam u luk, u jednom se trenutku, od nikuda, pojavljuje stado koza. Samo onako, opušteno, prolaze kroz nas. Pitam se ko ih čuva ovdje?
Nastavljamo do drugog luka imena „pustinjsko oko“, a ovdje Abdullh i svima ostalima dodjeljuje nadimke. Tako je Gabi postala „Gamar“, što u prijevodu znači mjesec, Teo je postao „Mr Dijaja“ ili gospodin Piletina, Srebra je bila „Gheta“ (Mačka), Goga nekakva tigrica, radi noktiju, Darijo „desert man“, a Abdullh je sebi dao nadimak „ثعلب الصحراء“ , u prijevodu „pustinjska lisica“.
Gratis zalazak
Predzadnje mjesto na koje stajemo prije zalaska sunca je poznati kamen u obliku svinje, pod nazivom „Cow Rock“ ili „Chicken Rock“, kako ga još nazivaju. Razlog zašto je kamen poprimio ovakav oblik je erozija.
Inače, današnja tura na je trebala završiti oko 16:00, ali kada je Abdullh ugledao moju razočaranu facu jer nećemo gledati zalazak, rekao je kako će onda ipak ostati. To mi je pokazalo koliko je on stvarno dobra osoba i dobar vodič, kada ne stekneš dojam da se sve vrti oko novca nego oko toga da nam što više pokaže, da što više naučimo, da se zabavimo i dobro provedemo. Kako mi, tako i on s nama!
Po dolasku na lokaciju, Teo, Darijo i Srebra odlaze na brdo kako bi što bolje uživali u zalasku. Ja naravno ne mogu pa ostajem dole s Abdullhom, Gabi i Gogom. U trenutku zalaska događa se ono nešto o čemu sam pričao i ranije, da bez obzira što ne mogu neke stvari ipak doživim nešto drugo za uzvrat. Naime, s lijeve strane prišle su mi deve, ravno između mene i sunca! Divlje deve, ni od kud! Nisu previše obraćale pažnji na mene i samo su prolazile. Ispred sebe sam doslovno imao zalazak s devama…
Noćna vožnja po pustinji i večera u kampu
Slijedi nam noćna vožnja do kampa…
Po dolasku, ista taktika, mene odnose leći u veliki šator i oni svi se odlaze presvući. Abdullh mi se ispričava i govori mi da mora ići doma, da ima posla. Nevjerojatno, ostao je valjda preko pet sati duže s nama i tip mi se još ispričava.
Kako se večera kuha pod zemljom, zakopana ispod pijeska, nismo znali što je za večeru. U međuvremenu, kako sam čekam u šatoru i osluškujem, čujem kako se svi okupljaju oko „rupe“ iz koje se vadi hrana jer se to „vadi“ dosta reprezentativno pa to ljude zanima. Pljesak mi je dao do znanja da je beduin uspješno izvadio hranu i da su ljudi zadovoljno, svi osim jednoga. Nakon pljeska uslijedio je Teov povik „A u pm“…
Bio je to očit znak da je za večeru, a šta drugo, nego PILETINA!
Klupica, zvijezde i mjesec!
Iako smo tu tek drugi dan, tj. noć, i nažalost zadnji, već smo poprilično ufurani tako da smo unaprijed pripremili klupice, u strahu da nam ih drugi turisti ne uzmu. Ovaj put smo ih odnijeli na drugu stranu kampa kako bi imali što veći mrak.
Prepuštamo se pogledu na nebo i zvijezde…
26.8.2026
