Ulazimo u Arushu, jedan od najvećih gradova u Tanzaniji. Vlastitim očima gledamo definiciju kaosa. Ne zna se tko tu pije, a tko plaća. Svi su kao navinuti. Sva vozila, pogotovo kombiji, okićeni su kao za Božić. Svašta smo vidjeli, a jedan je cijeli bio oblijepljen slikama poznatih repera. Ljudi leže uz cestu, neki spavaju, a neki odmaraju u tačkama. Motori, pješaci, biciklisti, auti, kombiji, kamioni – svi u istoj traci. Svašta se tu i prodaje, sve je šaroliko, siromašno, kaotično i pomalo ludo. Vrhunac je bio kada sam vidio kako trpaju kozu ispod sjedala od kombija.
Stižemo na aerodrom i to na knap. Pitanje je hoćemo li stići? Thomas još mora vratiti džip! Nećemo stići! Što ćemo? Thomas nam govori da idemo bez njega i da će nas on stići. Ali ne možemo bez njega jer su sve karte na njega! Daje mi svoju putovnicu ili kreditnu karticu (ne sjećam se) i krećemo bez njega. Upadamo unutra kao kauboji i odlazimo ravno na check in. Imamo svega par minuta! Žena na pultu nam govori da joj treba još neki drugi dokument od Thomasa, nešto što nisam imao. Na moju šokiranu facu još nestaje struje na cijelom aerodromu. Ma je li moguće? Šaljem Thomasu poruku na WhatsApp u kojoj ga molim da mi odmah pošalje sliku drugog dokumenta! Hvala Bogu, šalje mi odmah. Vraća se struja, pokazujem sliku, žena nešto tipka i pušta nas, mene prvoga.
Čekam s druge strane svoju ekipu i primjećujem da lik pored mene, zaposlenik aerodroma, sa znatiželjom bulji u moju rupicu na vratu. U minuti mu objašnjavam sve i saznajem da se zove Koka. Prolazimo security i spori su da ne mogu biti sporiji. Pitamo se da li je naš avion već otišao. Ispituju nas za svaku moguću glupost! Alo, kasnimo na let! U tom trenutku dolazi Thomas i opet nestaje struje! Ne stvarno, je li moguće? Oni sada ručno pregledavaju torbe jer rendgen ne radi!
Oke, prolazimo i to i dočekuje nas žena s totalno ludom frizurom i govori nam kako naš let kasni. Ah, welcome to Africa my friend! Što ovdje ne kasni i nije sporo? Lijepi mi kod na kolica i slobodni smo čekati let u čekaoni. Dečki me stavljaju na klupicu kako bih malo odmorio tijelo jer me čeka još par sati sjedenja. Između ostalog, avion kasni i tko na kada će doći. Vruće je kao u paklu! Zalijevam glavu jer je nepodnošljivo!
Sat i pol kasnije, po nas dolazi namrgođena djelatnica. Nisam odmah skužio je li muško ili žensko…da…toliko namrgođen/a! Govori mi da je vrijeme za polazak i pokazuje prstom prema avionu, malom propelercu! Oh, ne! Objašnjavam kako dečki trebaju sa mnom radi prebacivanja, ali ne da se mrgud. Natežemo se i popuštam. Mislim si, nosi me onda ti! Hodamo prema avionu taman u vrijeme zalaska. Lijepo je sve! Sve osim mrguda, ali oke, idemo na Zanzibar! Idemo na more, na ocean, i to indijski! Otvaraju se vrata aviona i to ne bilo kako, netko ih je povukao sa štrikom. Mrgud shvaća da je pogriješio/la, miče se i prepušta stvar dečkima. Smještamo se na sjedala nakon valjda najtežeg ulaska u avion, ikada.
Uzlijetanje ili bolje rečeno skoro raspadanje aviona prolazi uspješno! Oke, ne letimo tako visoko, možda i preživimo ako padnemo. Koncentriram se na zalazak sunca, prekrasan je! Brzo pada mrak i jedino što, prije slijetanja, uspijevam vidjeti jesu svjetla glavnog grada Zanzibara, Zanzibar city-a! Nisam očekivao da je tako velik!
Karibu Zanzibar!
Slijećemo! Da bar više nikad ne moram ulaziti u prokleti propelerac! Ne znam koliko je sati, ali brutalno je vruće i još puše jako topao zrak. Ovako nešto još nisam iskusio, vlaga je visoka i teško je za disati, nešto kao južina, samo 30 puta gore! Na zgradi aerodroma dočekuje nas natpis „Karibu Zanzibar“ što u prijevodu znači „Dobrodošli na Zanzibar“. Ulazimo u nekakvu prostoriju gdje nas čekaju formulari koje trebamo ispuniti i pitanje da li smo cijepljeni protiv žute groznice i imamo li žuti karton? Hehe, e rista, jesmo i imamo. Nemam mira pa mu postavljam pitanje: „Što bi bilo da nismo cijepljeni?“ Govori da bi se cijepili na licu mjesta za 50 USD. Još mjesec/dva prije puta svi smo se cijepili protiv žute groznice, a ja uz to još i protiv trbušnog tifusa. Protiv malarije cjepivo ne postoji pa smo za nju uzeli antimalarike, ali ih nismo, radi nuspojava, htjeli piti prije puta.
Predajemo obrasce i na putu prema izlazu u mračnom hodniku uočavam stočnu vagu. Prolazi mi kroz glavu da bi se mogao vagati jer je to jedini način da vidim koliko imam kila. Zaustavljam sve, pokazujem na stočnu vagu i govorim da bih se htio ići vagati. Svi se okreću prema meni i u isti glas, nikada suglasnije, govore: „Daj ne!“. Ponekad i nije dobro što se stalno zafrkavsaš jer ljudi često misle i kada si ozbiljan da se šališ, kao i u ovoj situaciji.
Pomalo tužan jer neću konačno saznati koliko kg mišića imam, stižemo na parking. Zapravo, to mračno mjesto bez javne rasvjete, prepuno automobila s upaljenim svjetlima i hrpetinom ljudi koja se dere kao da smo na aukciji pokušavajući oteti svakog turista, više liči na plac nego na parking. Ne znam ni samo kako se snalazimo u tom kaosu, ali trpamo se u dva auta. Ja sam u prvome s Ninekom, Gabi i taksistom dok su Martina, Tina i Grega s Thomasom, u autu koji će biti naše vozilo sljedećih par dana. Nadam se da nismo ostali bez koje torbe, ali i da što prije odemo iz ovoga užasa. Doslovno su se posvađali oko toga tko će nas voziti.
Iz kaosa prelazimo u totalnu mrakaču i apsolutnu tišinu. Nema autiju iz kontra smjera, nema javne rasvjete, cesta je puna rupa i sami samcati smo. Na radiju neki lik drži govor. Zvuči kao neki diktator. Ne mogu baš biti direktan pa idem okolnim putem, prvo ime kao gospodin čovjek, zatim pitanje, dva, i onda bam, tko priča na radiju? Taksist se zove Abdulh. Ima dvadeset godina, studira i naravno, obožava nogomet. Svi padaju na nogomet. Nažalost, navija za Chelsea. Tko je diktator na radiju, pitam ga, ali izostavljam „diktator“. Govori mi da je to predsjednik koji drži govor o industriji i tko zna čemu. Nekako mi je to klimavo, ali oke, fora mi ga je slušati pa se prepuštam.
Odjednom, usred ničega, zaustavlja nas policajac. Abdulh izlazi van i nešto se oni tamo rječkaju. Vraća se i traži nas nešto novaca, točnije 2.5 USD-a. Daje novac policajcu i vraća se u auto. Pitamo ga što je bilo i govori nam da je to normalno, policija je užasno korumpirana, zaustavljaju turiste, izmisle razlog i traže novac. Čitao sam o tome prije puta, ali nisam očekivao da će i nas baš odmah zaustaviti.
Infrastruktura ovdje izgleda ne postoji. Prolazimo štandove, trgovine i neko selo, sve je u mraku. Nakon jednog sata vožnje ulazimo u naše selo, Jambiani! Cesta postaje grozna, gora nego na safariju. Ja doslovno skačem s jednog kraja sjedala na drugo dok mi koljena lete suprotno udarajući po svemu. Ulazimo među nekakve nastambe. Cesta je pješčana i prepuna velikih rupa. Iz mraka se, tu i tamo, pojavljuje neki random čovjek koji ili hoda kao zombi u mraku, ili spava uz cestu. Pa što ti ljudi rade? Uskoro nam pored auta izletavaju krave! Sve izgleda kao da je ovdje nedavno eksplodirala atomska bomba, a mi se vozimo kroz posljedice svega toga.
Savera beach houses
Desetak minuta vožnje kroz selo, skrećemo desno, zaustavljamo se i trubimo pred vratima. Ona nam otvara stariji ćelavi gospodin nalik na Indijca. Otvaraju nam se vrata raja! Za ovaj smo resort svi jednoglasno odlučili, a mene su kupile njegove savršene palme! Mi dolazimo nešto prije ostatka ekipe, ali ne da mi ih se čekati u autu. Dosta mi je svega, boli me tijelo, vruće mi je i vadite me van na zrak, vjetar, pijesak i ocean! Nino i Gabi vade me van iz auta i pri samome izlasku uočavam jedan od najljepših prizora koje sam vidio. Visoke, lijepe i elegantne palme njišu se na jakom toplom vjetru, a prazan prostor između krošnji ispunjava nevjerojatno zvjezdano nebo. Osjećam neki apsolutni unutarnji mir, prepuštenost i sreću, to je to, kupljen sam!
Do nas dolazi neki drugi tip, puno viši od onoga na vratima i pozdravlja nas simpatičnim smiješkom. I ovaj mi izgleda kao Indijac! Zove se Savio, vlasnik je resorta, i naravno, Indijac je! Čini se jako kul, onako surferski kul.
Dolazi i ostatak ekipe i Savio nas poziva da dođemo u bar na večeru, iako je poprilično kasno. Cijeli resort smješten je na samoj plaži. Broji pet malenih kućica koje su prvom redu do mora i oko kojih se nalaze prekrasne palme. Bar je cijeli napravljen od drveta, kao u filmovima i nalazi se nešto ispred kućica, odmah na plaži.
Smještamo se u bar i tu nas dočekuju Savio i onaj ćelavi s vrata – stric od Savija. Dok čekamo hranu pričamo o svemu i svačemu. Užasno je toplo, bez obzira na to što je već kasno i puše vjetar. Govore mi da je ovdje uvijek tako! Ajme, pa ovaj je otok stvoren za mene, 24/7 bez majice! Stiže hrana! Ne sjećam se što smo jeli, ali bilo je svega i bilo je fino! Još nisam na tom nivou, ako ću ikada i biti, da se sjetim slikati apsolutno sve.
Siti i umorni odlazimo na spavanje. Gabi i ja dobivamo kućicu najbližu oceanu. Ne trebaš ni izlaziti van, iz kreveta vidiš palme, tirkiz, pijesak i ocean! Klime nema, ali zato imamo ventilator. Ne palimo ništa zbog Gabinih sinusa i tako odlučujemo ići spavati, iako je poprilično vruće i teško za disati zbog vlage. Spavao sam dobro sve dok se usred noći nisam probudio zakuhan do te mjere da sam na sebe trebao stavljati mokre ručnike kako bih se ohladio. Opcija spavanja bez ventilatora više nije dolazila u obzir i od tog se trenutka ventilator više nije gasio!
23.2.2026
