Noć baš i nije najbolje prošla, spavao sam svega tri sata, a mislim da niti ostali bolje nisu prošli. Toliko je bilo vruće da nismo imali izbora nego ostaviti ventilator na najvećoj brzini što me je propuhalo i probudio sam se s laganom grloboljom i totalno izmoren, a čekao me naporan dan u kaotičnom gradu po nepodnošljivoj vrućini. Nisam bio svjestan koliko će mi taj dan biti težak i da će biti najgori dan na ovome putovanju.
Doručka u hotelu nema pa ne gubimo vrijeme i odmah krećemo prema centar grada. Drugi naziv ovoga grada je kaos, a doživljavamo ga već na samome izlasku iz ulice našeg hotela jer se ne možemo priključiti na glavnu cestu dobrih deset minuta. Vozeći se dvadesetak minuta shvaćam da prometnih pravila ovdje baš i nema. Od dvije trake radi se njih pet, gdje se susreću busevi, auti, kombiji, kamioni, tuk-tukovi, kočije, motori, biciklisti i ljudi i iako to sve nama izgledao užasno kaotično sve itekako funkcionira i sudara gotovo da i nema.
Naša prva destinacija je ulica Pettah, jedna od najprometnijih ulica ovoga grada i jako poznato mjesto radi svojega bazara. Glavna atrakcija ovdje jest jedna je od najstarijih džamija u Colombu i vjerojatno najljepša građevina u gradu, crvena džamija pod nazivom „Jami Ul-Alfar“. Ugledavši velike tornjeve, naizgled lizalicama kao iz nekoga filma, stižemo na odredište. Nismo ni krenuli, kad ono odmah loša vijest. Džamija ne radi zbog pogodite koga? Korona virusa! U tom trenutku budim se iz sna i shvaćam da je situacija u svijetu stvarno ozbiljna. Pomalo razočaran ostajem u autu praveći društvo Manoju i gledajući u tornjeve koji su navodni bili prva stvar koju su mornari ugledali s mora i po tome znali da su u Colombu i koja je navodno bila i zaštitni znak ovoga grada. Džamija je izgrađena 1909. kako bi se zadovoljile potrebe Indijsko-muslimanske zajednice na ovome kraju i njihovim molitvama po pet puta u danu.
Nakon što su Goga i Matej prošetali ulicom, a ja se rastopio u autu shvaćamo da je vrijeme za nešto pojesti i krećemo dalje. Znao sam da je hrana na Šri Lanki relativno jeftina i da će ona na kraju puta biti jedna od kraćih crtica na listi troškova tako da sam već prije puta izrazio želju da se počastimo s dva poštena ručka na ovome putu, prvo u restoranu „Ministry of Crab“ u Colombu, a drugi put na obali s nekom poštenom morskom hranom, tj. ribom.
Za Ministry of Crab sam prvo čuo od Antony Bourdena-a, čije emisije obožavam i zaboravio sam na to sve do par dana prije puta kada me neki video na youtube-u podsjetio na restoran predloživši ga kao „must“ u Colombu. Zanimalo me kakva je morska hrana, kakvi su ti veliki rakovi jer ništa slično nisam nikada jeo (tako veliko) i zašto svi toliko hvale taj restoran?
Užasno mi se spava, osjećam se bolesno i iscrpljeno, a sve još pogoršavaju užasna vrućina i vlaga. Jedino što me drži budnim su nagla kočenja u svrhu izbjegavanja sudara u ovom kaosu i Matejevo lupanje glavom o staklo kod svakog stajanja. Konačnim dolaskom do restorana nailazimo na uobičajeni problem – nema parkinga! Nakon desetominutnog kruženja pronalazimo mjesto i zahvaljujući malom autu i nekom djedici uspijevamo parkirati.
Ideš s nama, govorim Manoju, na što preplašen govori da sam lud i da nema šanse. Užasno mu je neugodno i znao sam da na ovakvom mjestu nikada nije jeo niti da si je to ikada mogao priuštiti. U tom smo mu trenutku bili u mogućnosti omogućiti to iskustvo i htio sam da ide s nama, a ne da čeka u autu dok mi kao neki „bijelci“ jedemo u fancy restoranu. Ne da se i tek nakon par minuta nagovaranja u koje se Goga i Matej uključuju pristaje ići s nama.
Ovdje je sve tako živo i već u prvih dvjesto metara događa se više nego kod nas na glavnome trgu i cijeli dan. Ovaj maše, onaj viče, onome je zaglavio kamion i moraju micati motore, paun krešti na jednoj strani dok ga na drugoj nadglasava neka druga egzotična ptica.
Sam ulazak u restoran već ostavlja dobar dojam i vibru. Svo osoblje simpatično nas pozdravlja. Iako restoran nije ništa posebno uređen, ugođaj i atmosfera jako su ugodni dok se osoblje brine da budemo zadovoljeni od prve minute dolaska. Restoran je napravljen u sklopu stare bolnice koju su izgradili Englezi, zadnji kolonizatori ovdje, koji su Šri Lanku osvojili od Nizozemaca, koji su je pak oteli Portugalcima, barem mislim da je tim redoslijedom.
Vrijeme je za naručiti, a nemamo pojma o ničemu pa odluku prepuštamo konobaru. Ovdje smo došli jesti rakove i stoga kao predjelo naručujemo dvije porcije kozica od kojih su jedne u umaku od soje i maslaca, a druge u umaku od maslinovog ulja i soje. Kao glavno jelo naručujemo dva velika raka, po kilu svaki, jedan u umaku od maslaca, a drugi u čili umaku s češnjakom.
Čekanje me ubija. Ventilatori pušu ali ne pomažu, osjećam se kao da ću umrijeti, doslovno. Toliko mi je vruće i teško! Srećom, konobar stiže ubrzo i sve izgleda impresivno, na prvu. Probavši sve, shvaćam da sve izgleda puno bolje nego kakvog je okusa. Nije loše, poprilično je dobro, ali ne onako kako ljudi ovu hranu opisuju. Naša morska hrana je miljama bolja! Ovaj nas je izlet koštao nas je cca 150 dolara za nas četvero i iskreno, nije mi bilo žao niti malo. Želio sam ovdje doći i probati, bilo bi mi više žao da nisam…
Gangaramaya Hram
Trebalo mi je još samo izdržati dvije stvari, posjet Gangaramaya hramu i vožnju od tri i pol sata do naše sljedeće destinacije, Dambulle gdje mi je plan umrijeti u krevetu, doslovno.
Hram Gangaramaya izgrađen je krajem 19. stoljeća i s obzirom na modernu arhitekturu i kulturnu važnost jedan je od najvažnijih hramova Colomba. Nalazi se u blizini jezera Beira na kojemu se nalazi Seema Malaka, hram do kojega nažalost nismo mogli radi preuređenja i koji ima sve karakteristike Vihare tj. hrama ili samostana. Tu se osim muzeja, knjižnice, doma, škole (Pirivena), bolnice nalazi i Cetiya (Pagoda / stupa / dagaba), Budino drvo (vrsta smokvinog drveta), Vihara Mandariya (samostan) i spomenuti Seema Malaka, hram koji nam je već u prvome danu dao drugu lošu vijest.
Ulazak u hram plaćamo 300 rupija, što je oko 1.5$ i pri ulasku potrebno je pokriti ramena, koljena te skinuti tenisice. E sad, biti u kolicima u cijeloj ovoj priči nosi i neke prednosti i tako ja fino ništa ne plaćam niti ne skidam ili prekrivam. Reći ću vam odmah, kratko i jasno, hram je fora, ali ništa posebno, sve obilazimo u dvadesetak minuta.
Po samome izlasku iz hrama događa se upravo ono što si svaki put kažem da si više neću dopustiti, ali se ipak svaki put dogodi – pregrijavam se! Znam, znam, glupo i „neodgovorno“, ali nije baš to lako predvidjeti kada vrućinu osjetiš sa zakašnjenjem. Naime, radi mog stanja, umora, neispavanosti i vrućine dogodi mi se to da se počnem osjećati jako loše i da mi se počne jako vrtjeti, te teško dišem, kao da umirem i onda ako je još vruće, gotovo!
Znam da trebam leći, da trebam vode i slatkoga te da se prvenstveno trebam ohladiti. Uguravaju me nekako s mojih 192 cm u taj mali auto po preko, preko dva prednja sjedala, gdje me poliježu. Radi moje dužine s jedne mi strane visi glava, a s druge noge, koje drži Goga. Dečki odlaze po vodu, a Goga mi radi cirkulacije masira noge. Ništa mi nije bolje, a još mi i sva ispušna vrućina od klime puše ravno u glavu. Počinjem shvaćati ozbiljnost situacije i pitam se zar mi trebaju ovakve stvari? Zašto sam se doveo u ovo!?
ležanje, masaža, klima, voda i šećer čine svoje i s vremenom dobivam dovoljno snage i energije pa se odvažujem sjest kako bi krenuli prema Dambulli, iako još uvijek nisam dobro. Sljedećih tri sata probijamo se kroz apsolutni kaos samo kako bi izašli iz Kolumba i počinjem misliti kako ovim mukama i ovom danu nema kraja!
Pojevši dvije banane, napivši se vode i ohladivši tijelo vratilo me u život i omogućilo mi da izdržim dodatna dva i pol sata vožnje do sela u kojem se nalazi naš smještaj. Iz kaosa, galame i gužve prelazimo u slabo naseljeno područje ispunjeno gustim zelenim raslinjem i praktički se nalazimo u nekakvoj polu džungli.
Simpatičan domaćin dočekuje nas je pred ulazom u naš smještaj i našu malu, privatnu prašumu. Naš smještaj, Riverside Homestay, sa svih strana okružuje gusti, zeleni vrt dok se na drvenim stupovima trijema najviše ističu svjetleće božićne lampice. Riverside Homestay je totalni kontrast našem smještaju prvoga dana u Colombu. Čista i uredna velika soba, poštena i donekle prilagođena kupaona, sasvim funkcionalan ventilator i klima apsolutni su preporod i penthouse naspram ovog od sinoć. Sve to, s doručkom, za dvije noći, za tri osobe, za 30 USD-a!
Naime naš domaćin, glavni je kuhar u restoranu nedaleko od smještaja i čini se kao da ga ljudi ovdje dosta poštuju i on je, kako mi Manoj govori, glavni organizator za okupljanje lokalne bande koja me planira nositi na Pidurangalu.
Iako sam mrtav umoran, ipak odlučujem ostat na trijemu i pričati s Manojom, Matejom i vlasnikom, uživajući u nešto nižoj temperaturi i apsolutnom miru okoline. Manoju sam na njegovu zamolbu donio iz Zagreba pivu kako bi eto, čovjek probao naše pivo, ali tip uporno inzistira pivu popiti sam, u sobi. Valjda se još uvijek srami…
Neka mu je, neka pije u miru, a ja ode na spavanje!
26.10.2026
