Na samome ulazu na plažu dočekuje nas štand prepun ogromnih školjaka, baš onakvih kakve smo nekada mogli vidjeti po štandovima diljem naše obale. Iako u istome trenutku uočavam „The Rock“ koji me „mami“, ne mogu se oteti dojmu da je plaža prepuna algi pomiješanih sa smećem koje je more izbacilo. Na alge sam se već navikao, na smeće baš i ne, ali kokoši i pijetla na plaži još nisam vidio. U The Rock odlučujemo ne ulaziti pa produžujemo duž plaže u potrazi za nekim drugim restoranom. The Rock je skup, čuo sam da je osoblje neljubazno i iskreno i nitko se od nas ne pali na takve stvari. Za vrijeme oseke u restoran se može ući pješke preko plaže, dok se za vrijeme plime do restorana dolazi malim čamcem.
Smještamo se na, po nama, puno bolje mjesto, restoran na povišenome na samoj plaži, uz palmu i s pogledom na The Rock, ocean te zanimljive prolaznike. Sve do hrane uživamo u raznoraznim sokovima, upijajući atmosferu s plaže i oko samog The Rocka. Ima tu svega, od turista, lažnih Masaia, ribara, čovjeka koji na ramenu nosi cijeli brodski motor pa do lokalaca i djece. Nevjerojatno je vidjeti djecu koja se na plaži igra kotrljajući biciklističku gumu, pitajući se koliko smo mi ostali zapravo nezahvalni i koliko je ovim ljudima malo potrebno.
Paje
Po povratku u auto dečki su se ponadali da je današnjem danu došao kraj, ali na njihovu žalost, ostala nam je još plaža Paje. Ne sjeda im to nikako. Bune se. Nastaje svađa. Dečki protestiraju i odbijaju ići na plažu Paje i žele nazad u resort. Rješavamo to tako da dečki plaćaju taksi i odlaze u smještaj, a mi nastavljamo. Sve je to dio puta. Svađe su normalne, svi se svađaju i tko mi kaže obrnuto, laže!
Plaža Paje slovi kao možda i najbolja te najljepša plaža Zanzibara. Nekako je najuravnoteženija, ima malo algi i male oscilacije u plimi i oseki. Možda i je, ali ono što sam ja vidim svojim očima na mene nije ostavlja neki dojam. Na plaži nas dočekuje apsolutni kaos. Sve je prepuno ljudi i kitesurfera. Ti zmajevi lete posvuda i samo je pitanje trenutka kada će nekoga pogoditi u glavu. Koliko god da je ova plaža lijepa kada nema nikoga, ona očito nikada nije „sama“ i za mene ne zaslužuje titulu najljepše i najbolje. Nastavivši dalje, odmah pored Paje plaže ulazimo na umjetničko improvizirani market. Ovdje se prodaju samo slike, suveniri i razne drvene rezbarije. Pasem oči i najradije bih digao krediti i kupio sve! Kupujem nož, veliku masku i hrpetinu malih sitnica, neke za mene, neke za druge.
Povratak u resort
Vrativši se u resort, dečke nalazimo na plaži. Napetost se i dalje osjeti, znatno je manja, ali je tu. Bit će sve do navečer dobro, nadam se. Svatko odlazi na svoju stranu, osim Grege i mene. U baru kupujemo piće i sjedamo nasred plaže, ja naravno u kolicima, a Grega si je donio stolac. Ubrzo nas okružuje banda malih, divljih, simpatičnih i znatiželjnih klinaca. Užasno su im zanimljiva moja kolica i kočnice koje otkopčavaju i zakopčavaju valjda petsto puta.
Zasićeni kočnicama, na red im dolazi Grega koji je izgorio pa su stalno, s prstima, stiskaju po leđima i nogama te se čude kako crvena boja kože postaje žuta i prelazi nazad u crvenu. Ubrzo toliko postaju dosadni pa im Grega pokazuje svoj pametan sat. Ugledavši ga, ostaju potpuno hipnotizirani i prate svaki Gregin korak. S njima ostajemo sve do mraka i njihovog povratka kućama, a mi, sada već standardno, nastavljamo na ležaljkama ispod palmi.
Kizimkazi
Svi izlasci sunca su nam do sada propali pa smo tako ovaj današnji odlučili preskočiti. Možda i bolje jer jedino što smo na nebu vidjeli kada smo otvorili oči je nakupina sivih oblaka. Razumljivo, stiže kišna sezona ali daj mi jedan jedini pošteni izlazak sunca u dva tjedna!
Što ćemo danas? Prvo je to pitanje koje postavljam svojim suputnicima. S obzirom na to da smo jučer imali slobodan dan, logično mi je da su svi puni energije i spremni za akciju. Danas je na redu krajnji sjever otoka, turističko i pomalo razvikano mjesto na otoku pod nazivom Nungwi. „Mi bi ostali ovdje i imali slobodan dan“, odgovor je koji dobivam od mojih suputnika. Ostajem šokiran, ali ih i razumijem u jednu ruku. E sad, što ću ja? Nitko ne želi nigdje, a ja nemam mira! U Nungwi sam ne mogu, predaleko je. Mozgam! Mogao bih nagovoriti Thomasa da me odveze negdje pogledati zalazak sunca, ali gdje? Oduvijek sam uživo htio vidjeti i imati fotografiju akacije i velikog, Afričkog i narančastog sunca u pozadini. Druga želja je praktički ista samo s palmom! S obzirom na to da smo svaki put iz parka na safariju trebali izaći do 18:00, od akacije sam se odavno oprostio. Kako smo na Zanzibaru smješteni na istočnoj obali, bilo je pitanje gdje točno ispuniti svoju želju? Tražim po karti i vidim da smo udaljeni svega dvadesetak minuta od mjesta (sela) na samome jugu otoka pod imenom Kizimkazi. Tamo bi se trebao moći lijepo vidjeti zalazak i samo se nadam da ima i palmi. Ideja da Thomas i ja odemo sami ne živi dugo i ubrzo nam se priključuju svi osim Tine i Nineka koji odlučuju ostati u smještaju.
Nakon što pada dogovor pao i nakon što odabiremo hranu s menija, dan bez obzira na to što je „slobodan“, kreće po mojoj mjeri, aktivno. Cure su prošetale selom, posjetile lokalnu školu i dućan sa suvenirima, a mi smo vrijeme iskoristili za boravak na plaži. Kako čekam poslijepodne i vrijeme pred zalazak sunca, ništa mi drugo ne preostaje nego biti na plaži, promatrati ljude i upijati atmosferu Jambiania.
Prolaze tuda djeca nakon škole, neka nam čak i mašu i poznata su nam od jučer, lokalci i ribari koji donose ulov. Zanimljivo, najmanje je zapravo turista! Nevjerojatno je koliko ovi klinci imaju malo toga materijalnoga, kako se snalaze, kako se igraju i koliko su sretni i nasmijani. Često si postavljamo uloge nekakvih pomagača i spasitelja a ustvari je obrnuto, oni su ti koji bi nama trebali pomoći i od kojih bi mi trebali učiti. Jako mi je zanimljivo družiti se s njima pa tu i ostajem, sve do polaska.
Po dolasku u Kizimkazi primjećujem da je totalno drugačiji od svega na istočnoj obali. Plaže su drugačije, obala je drugačija, nema tu tolikih razlika u plimi i oseki i ulaz u more je jednostavan kao i na Jadranskoj obali, nema hodanja po 300 metara da bi se okupao kao čovjek. Dečki na plaži vježbaju, neki se zagrijavaju za nogometnu tekmu i jedan od njih je u Hrvatskom dresu! Vidim i palme i to sa suncem u pozadini! To je to! To je to mjesto! Smještamo se u neki resort tj. restoran na samoj obali i prepuštamo se upijajući zrake sunca i mirise oceana.
Čekam onaj trenutak da sunce bude narančasto i znak kada trebam krenuti prema palmi. Naravno, žešće sam se zeznuo. Baš u onom trenutku kada sam trebao krenuti sunce se tik iznad mora sakrilo iza oblaka. Ništa, što ću, idem probati, ionako nemam što za izgubiti.
Vraćamo se u smještaj i ostatak večeri, naše zadnje večeri, provodimo na plaži pod palmama i zvjezdanim nebom, kao i svaki mogući dan.
26.5.2026
