Budimo se rano. Hladno mi je ko’ psu i navlačim na sebe hudicu. Umoran sam, a ni moje tijelo nije ništa bolje, pogotovo noge. Razmicanjem zavjesa dobivam totalno drugačiju sliku cijelog okruženja od one sinoćnje. Čini mi se kao da se nalazimo usred nekog vinograda, a ne na safariju u Africi. S trijema se pruža pogled na dolinu i obradiva polja. Izgleda mi kao da ovdje jedino srna može zalutati, a ne slon, lav ili hijena koja mi po noći nije dala spavati. Napuštamo šator imena „Gnu“ i odlazimo na doručak. Thomasa, kao i hranu da se slegne, čekamo na istom platou na kojem je sinoć gorjela vatra dok smo uživali u pogledu na zvjezdano nebo.
Karatu
Na putu prema Tarangire Nacionalnom parku po prvi put prolazimo kroz grad Karatu po danu. Stajemo na benzinsku i odmah nas napadaju kroz svaki mogući prozor. My friend, Jumbo Mambo ovo – ono…žele nam prodati sve živo. Sve ih uporno i odlučno odbijamo, ali se ne daju samo tako. Za razliku od Arapa, ovi nisu nasrtljivi, napadni i bezobrazni. Na svako odbijanje dobivam osmijeh i nešto tipa: „Welcome to Tanzania my friend!“. Ove je lakše odbiti jer su simpatični, dok se Arapa malo bojiš i misliš da ti bi ti mogli nešto napraviti i biti neugodni ili agresivni. Tu nam ne promiče šareni kamion s velikom slikom Isusa i natpisom „God is great“.
Vožnjom kroz Karatu shvaćamo koliko je sve zapravo siromašno i jadno, a opet šareno i veselo. To ti je Afrika. Uz cestu se prodaje svašta, od banana te raznog voća, papuča napravljenih od automobilskih guma pa sve do umjetnina i slika.
Tarangire
Nakon kraće vožnje makadamom dolazimo do parkinga prepunog džipovima – došli smo do Nacionalnog parka Tarangire! Na putu smo prošli pored neke barake koja je vrvjela zanimljivim slikama i razno raznim suvenirima pa je Thomas rekao da se vraćamo istim putem tako da sam u glavi već počeo kombinirati što ću sve kupiti.
Parking je sam po sebi atrakcija. Tu se nalaze slonovske lubanje i naše prvo i najveće drvo baobaba koje smo vidjeli. Po legendi je Baobab toliko naljutio Boga da ga je on iščupao iz zemlje i zasadio naopačke. Zato se drvo baobab naziva „upside – down tree“.
Ovaj park najpoznatiji je po slonovima, a kako smo u Serengetiju vidjeli lavove i bivole, s vidikovca u Ngorongoro krateru nosoroga, odlučili smo igrati na sigurno i vidjeti slona, jednog barem, ništa više! Vidjevši ga, značilo bi da smo onda na četiri od pet što se velike petorke tiče. Falio bi nam samo leopard, a njega je najteže za vidjeti…
Ja sam skroman možda pa bih se zadovoljio samo vidjevši geparda!
Ni dvije minute od ulaska u park s lijeve strane susrećemo četiri male divlje svinjice, a ispod drveta akacije stoji veliki, OČITO napaljeni mužjak slona! Svega sto metara od njega, i nas, nalazi se ženka. Bam! Odmah na početku dva slona! Da li je moglo biti lakše!? Sada možemo tražiti geparde!
Svega par stotina metara dalje još jedan! Skroz mu se približivši shvaćamo koliko je golem i jak, puno više od ona dva prethodna. Brsti travu sa surlom, a dok se pomiče nekako se naginje s jedne strane na drugu djelujući apolutno nepredvidivo. Nije nam svejedno! Thomas nam govori kako je sve u redu, da budemo tihi i da ne radimo nagle pokrete. Objašnjava nam i slonovo ponašanje kada je agresivan.Slon korača naprijed, a mi se svi cimamo i najradije bi napravili korak nazad, ali eto, ne možemo, u autu smo. Thomas nas smiruje, objašnjava kako je sve pod kontrolom i govori da ne brinemo. Kako da se ne brinem, osjećam i u Thomasovom glasu da mu nije svejedno!? Slon nam se i dalje približava, ne možemo nigdje, a i da možemo ja ionako ne mogu pobjeći! Thomas je već jednom rukom na volanu, a slon nam prolazi doslovno dvadeset centimetara od džipa! Nevjerojatno koliki je, srce mi lupa dok prolazi i fali još samo da se tlo trese da se osjećam kao u Jurskom parku! Da je htio mogao nas je doslovno zgnječiti! Izdišemo i gledamo kako odlazi mašući repom i svojom, iz ove perspektive gledano, slatkom guzom.
Slon na slonu i opet slon
Slonovi, koji baobab, koja antilopa i gazela, slonovi, baobabi i opet slonovi. Tako nekako teče raspored viđenog. Nismo niti sat i pol u parku i već smo vidjeli sigurno pedeset slonova. Ne znam zašto, ali postali su mi, na neki način dosadni! Slonovi me više ne zanimaju i želim neku promjenu, nadajući se konačno vidjeti tog geparda! Ajde ipak, mali slonovi su uvijek zabavni, a tu i tamo usreći me i pokoji noj te mungos kako viri iz termitnjaka.
Park je velik svega 2 850 kilometara kvadratnih i na tom se području nalazi oko 300 slonova. Usporedite to s 30 000 kilometara kvadratnih NP-a Serengeti. Ne znam, Serengeti mi je onaj pravi safari u svakom smislu te riječi, dok mi se Tarangire više čini kao pitomi i uređeni park za slonove.
Vozimo dalje, ali nema slonova!? Mislim si, konačno mali predah! Odjednom, ravno ispred nas pojavljuje se ogroman slon! Ne djeluje mi nešto najbolje raspoloženo. Naprotiv, djeluje mi kao da nešto želi razvaliti. Npr. naš džip? Iz brojnih pregledanih dokumentaraca znam da slonovi mašu ušima kada se ne osjećaju sigurno, ali Thomas nas opet umiruje i govori kako slonovi pokazuju jasne znakove kada žele napasti.
Thomas: „Prvi znak je kada slon počne mahati ušima.“
(Slon već maše ušima i polako kreće prema nama!)
Thomas: „Sve je ok, ne brinite, problem je kada počne mahati nogom!“
(Slon počinje mahati nogom!)
Thomas: „Ne brinite, samo će nas proći, vidite kako mu je surla opuštena?“
(Slon ubrzava korak i diže surlu prema nama)
Ja: „Ok, mislim da bi trebali u rikverc?“
Thomas: „Ok, nije sretan!!!“
(Thomas pali auto i bježimoooo!)
Vozimo u rikverc, a slon trči prema nama. Na sreću, duplo smo brži od njega iako naš džip ima 100 godina. Slon vrlo brzo odustaje i odlazi u drugom smjeru i dalje protestirajući sa surlom prema nama. Baš smo se prepali svi skupa. Kada se nađeš s ovakvom mrcinom, jedan na jedan, zapravo shvatiš koliko su oni moćni, a koliko mi nismo. Da je brži, doslovno bi nas mogao sprešati. Sva sreća da danas moram ići na wc, jer nakupilo mi se sve od ovih slonova.
Pa je li moguće?
Stižemo do nekakvog kampa i tu bi trebali malo odmoriti i popiti cugu. Ne bunim se, postalo je vruće za poludjeti! Prolazimo pored šatora/bungalova u nizu i dolazimo do ogromne terase s koje se pruža pogled na cijeli Tarangire. Nešto gušću i zeleniju savanu, od one na koju smo navikli, dijeli rijeka u koju su, kao naručeni, na kupanje stigli slonovi.
Sjedamo za stol, naručujemo cugu i ne prolazi ni pet minuta, a ja osjećam da mi se piša. Gabi me pomiče dvadesetak metara sa strane, u hlad, i zbunjeno se okreće prema meni: „Imamo problem, uzeli smo samo jedan jedini kateter sa sobom“. Mislim si, pa kako? Rekao sam joj još sinoć da ih stavi u ruksak jer ih više nije bilo. Tada joj se nije dalo i eto, danas smo zaboravili katetere.
Što sad!?
Vani je preko 33 stupnja, a sparina doslovno ubija. Moram se hladiti, moram hladiti tijelo i moram se hidrirati. No, kako ću piti ako imam jedan jedini kateter koji ću sada iskoristiti? Doslovno smo tek na početku dana. Ne znam da li mi se jače piša ili sam više zabrinut? Čovječe, Bogu sam iza nogu, a ja imam jedan jedini kateter.! Od smještaja nas dijeli najmanje dva sata vožnje tako da ta opcija definitivno pada u vodu. Što učiniti? Što uopće mogu? Ništa! Odlučujemo se na drastičan, ali jedini mogući potez. Kateteriziram se s jedinim preostalim kateterom i nakon korištenja ga vraćamo u ambalažu i spremamo za kasnije. To se nikako ne preporuča raditi, ali bio sam jednostavno bez ikakvih drugih opcija. To me, kao i ono što će se kasnije ovoga dana dogoditi, koštalo poštene upale mjehura pri povratu u Hrvatsku.
26.1.2026
