Napustivši Chefchaouen, nakon svega dva sata vožnje stižemo na sami sjever Maroka. Ovdje, na križanju kontinenata, gdje se Sredozemno more susreće s Atlantskim oceanom, leži grad Tanger. Grad je to posebne energije i bogate povijesti, a njegov položaj na Gibraltarskom tjesnacu čini ga jednom od najvažnijih točaka u regiji, ali i mjestom gdje se Europa i Afrika gotovo dodiruju.
Tanger je kroz stoljeća bio dom Feničanima, Rimljanima, Arapima, Portugalcima i Francuzima, a svaka je civilizacija ostavila trag u njegovoj arhitekturi, kulturi i duhu. Stara medina sa svojim uskim uličicama, šarenim bazarima i tradicionalnim kafićima nudi pravi uvid u svakodnevni život Maroka, dok bijele fasade i pogledi na more podsjećaju na andaluzijsku eleganciju. Grad je tako dugo imao reputaciju boemskog utočišta, a tijekom 20. stoljeća bio je magnet za umjetnike, pisce i glazbenike iz cijeloga svijeta – od Paula Bowlesa do Rolling Stonesa.
I dan danas Tanger nije izgubio svoj šarm te još uvijek odiše mješavinom kreativnosti i slobode. Nažalost, za povijesne znamenitosti poput Kasbe i grobnice Ibn Battute vremena nismo imali pa se odlučujemo posjetiti sam vrh Afrike i mjesto sa kojeg se pruža pogled na Gibraltar.
Nastavljamo dalje, vozimo uz pogled na beskrajno plavetnilo Atlantskog oceana i nakon Tangera stižemo u Rabat, glavni grad i administrativno te političko središte Maroka. Iako sam očekivao potpuni kaos, gužvu, buku i užurbani ritam, Rabat me dočekao smirenošću i elegancijom. Grad je osnovan u 12. stoljeću i stoljećima je imao strateški značaj, a danas je, osim što je glavni grad, poznat I po lijepo uređenim avenijama, širokim parkovima i obali koja pruža prekrasan pogled na ocean.
Ulaskom u Medinu, nešto manju i mirniju od one u Marakešu, stižemo pred Kasbah des Oudayas. Ova stara utvrda isprepletena je uskim uličicama obojenim u plavo i bijelo, toliko slikovitim da imate osjećaj kao da ste u grčkom gradiću, a ne u sjevernoj Africi. Kao da smo se na trenutak vratili u Chefchaouen, daleko od turista i napornih te nasrtljivih uličnih prodavača.
Prepušteni uličicama i opijeni mirisom oceana, na kratko zastajemo na vrhu utvrde kako bi uživali u pogledu na cijeli grad, luku i more te nastavljamo dalje prema mauzoleju. Izbivši na čistinu i nešto nalik trgu, ovdje uočavamo Hassanov toranj, nedovršenu džamiju iz 12. stoljeća, zamišljenu da bude najveća u svijetu, no nikad nije dovršena. Danas ovdje stoji kao simbol grada, odmah uz mauzolej.
Ulaskom u mauzolej Mohammeda V., dočekuje nas impresivno zdanje u kojem su sahranjeni kralj Mohammed V. i njegovi sinovi, kraljevi Hassan II. i Moulay Abdallah. Zgrada oduševljava kombinacijom tradicionalne marokanske i moderne arhitekture te je u njoj sve savršeno simetrično i ukrašeno detaljima koji pričaju priču o marokanskoj tradiciji i povijesti.
Iako smo u Rabatu, kao i u svim ostalim gradovima nakon plavog grada namjeravali ostati par sati duže i vidjeti i više od onoga što smo uspjeli, ono što nismo mogli predvidjeti i što nam je stvaralo probleme, bio je naš vozač. Naime, kako je vrijeme Ramadana, naš vozač očekivao je vratiti se na svakoga dana na odredište prije zalaska sunca i poziva na molitvu. Konstantno nas je požurivao, nismo se mogli opustiti i što je najbolje, nitko nas na takvo nešto nije niti upozorio. Da smo to znali, sigurno se ne bi odlučili na opciju vozača…
Iako nas je do Casablance dijelio samo jedan sat vožnje, s obzirom na gore navedene okolnosti smještaj pronalazimo malo izvan grada te dalje prema jugu nastavljamo sljedeći dan.
U Casablancu, naspram Rabata, bučnu, modernu i energičnu, stižemo sljedeće jutro. Iz „grada ljubavi“, kakvi je mnogi zamišljaju, Casablanca je izrasla u pravi poslovni i gospodarski centar zemlje te grad koji nikada ne miruje. Kao takva, nije nas pretjerano zanimala, ali jednu stvar morali smo posjetiti – džamiju Hassan II, najveću džamiju u Maroku i jednu od najvećih na svijetu.
Smještena tik uz ocean, s minaretom koji se uzdiže gotovo 200 metara u nebo, izgleda kao da lebdi između neba i mora. Svaki detalj na džamiji toliko je precizno izrađeni da svaka pločica mozaika izgleda kao malo umjetničko djelo. Nažalost, došavši pred vrata, naš ulazak u džamiju biva odbijen, a kao razlog tome jest naše kratke hlače. Ne mogu reći da su nam to rekli na najljubazniji način i s obzirom na to odlučujemo krenuti dalje prema El Jadidi.
U puno manji grad od Rabata i Casablance, El Jadidu, stižemo nakon sat i pol vremena vožnje, te ostavivši stvari u smještaju krećemo u šetnju. Odmah na prvu ovdje se osjeti opuštenija atmosfera, grad je puno mirniji od većine Marokanskih gradova i vidi se da El Jadida živi uz ocean. Velike široke plaže prepune su djece koja igraju nogomet, kafića je mnogo, ispija se čaj na suncu, a miris mora je sveprisutan. Ušavši u povijesni i stari dio grada, poznat kao Portugalska tvrđava, saznajemo da su gradom u 16. stoljeću vladali Portugalci.
Nažalost, upravo u El Jadidi dogodilo nam se jedino neugodno iskustvo na putovanju. Naime, u želji da dođemo do Portugalske cisterne, podzemne prostorija s kamenim svodovima i stupovima gdje se svjetlost reflektira u vodi, čovjek je nasred ulice ničim izazvan na nas izvukao nož. Došavši do policije, čovjeku više nije bilo niti traga te odlučujemo našu šetnju nastaviti u drugom smjeru, dočekavši zalazak sunca ravno u Atlantski ocean.
24.9.2025
