Napuštamo Fez i na putu prema plavom gradu stižemo u Meknes, jedan od četiri kraljevska grada Maroka, zajedno s Rabatom, Fezom i Marakešom. Grad je poznat po svojoj povijesti, impresivnoj arhitekturi i opuštenoj atmosferi, u usporedbi sa ostalim velikim gradovima Maroka.
Osnovan je u 11. stoljeću kao berbersko naselje, ali svoj vrhunac dostiže krajem 17. stoljeća za vrijeme vladavine sultana Mulaja Ismaila, koji je odlučio od Meknesa napraviti prijestolnicu svog carstva. On je grad pretvorio u veličanstvenu tvrđavu, koristeći tisuće robova (uključujući europske zarobljenike) za izgradnju zidina, palača, džamija i masivnih vrata.
Nažalost, naš posjet Meknesu ne traje dugo pa nakon svega par sati stižemo u Volubilis, jedan od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Maroku. Volubilis je osnovan u 3. stoljeću prije nove ere kao kartažansko (ili berbersko) naselje, ali je svoj vrhunac doživio tijekom rimske vladavine, od 1. do 3. stoljeća nove ere. Bio je važno administrativno i trgovačko središte rimske provincije Mauretania Tingitana, poznato po izvozu maslinovog ulja, žitarica i divljači u Rim.
Isto tako, Volubilis je bio poznat i po raskošnim vilama s podnim mozaicima, a u doba rimskog procvata, grad je imao oko 20,000 stanovnika. Najpoznatije građevine čije se ruševine mogu vidjeti i dan danas, svakako su bazilika, terme, forum i hramovi. Možda i najimpresivniji, barem meni osobno, svakako je trijumfalni luk cara Karakele, podignut 217. godine.
Nakon pada Rimskog Carstva, grad su naselili Vizigoti, a kasnije i Arapi. Konačno je napušten oko 11. stoljeća, a kamen iz ruševina kasnije je korišten za izgradnju grada Meknesa. Grad je 1997. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao izvanredno očuvan primjer rimskog kolonijalnog naselja i mjesta susreta civilizacija.
Nevjerojatno je zapravo hodati lokalitetom i razmišljati kako su nekoć ovdje živjeli Rimljani, kako je to sve zapravo izgledalo i kako i zašto su uopće ovdje došli.
Nakon cjelodnevnog razgledavanja i puta, stižemo u Chefchaouen, slikoviti gradić smješten u planinama Rif, na sjeveru Maroka. Poznat je po svojim intenzivno plavim kućama, uskim uličicama i opuštenoj atmosferi, zbog čega je jedan od najfotografiranijih i najčarobnijih gradova u zemlji.
Chefchaouen je osnovan 1471. godine kao tvrđava za obranu od portugalske invazije. Grad su u početku naselili muslimanski i židovski izbjeglice iz Španjolske, što je utjecalo na njegov arhitektonski stil i kulturu. Dugo vremena bio je zatvoren za strance, a otvorio se tek u 20. stoljeću.
Dolaskom u naš riad, ispred vrata nas dočekuje simpatični, brkati i nižeg rasta gospodin. Vidjevši mene, govori nam „You are crazy, Chefchaouen with wheelchair“, očito fasciniran našim dolaskom s kolicima, s obzirom na to da se grad nalazi na brdu i prepun je uzbrdica, nizbrdica i stepenica.
Ostavivši stvari, odmah krećemo u razgledavanje grada. Jedna od najvećih atrakcija grada svakako su plavo obojene fasade. Iako postoje različita objašnjenja, najčešće se navodi da su Židovi koji su se ovdje doselili u 15. stoljeću počeli bojati kuće u plavo kao simbol neba i duhovnosti. Danas plava boja privlači turiste iz cijelog svijeta, a mještani redovito održavaju i obnavljaju ovu prepoznatljivu paletu.
Odmah na prvu, dojma smo kako je Chefchaouen mnogo mirniji od svih mjesta koje smo do sada posjetili. Ljudi nas srdačno i iskreno pozdravljaju, nitko nas ne gnjavi, turista gotovo da i nema, a grad je toliko lijep, miroljubiv i sladak da gotovo svaki kutak grada nudi savršeni kadar za fotografiju. Jednostavno, mješavina plave boje, andaluzijske arhitekture, planinske pozadine i prijateljskih domaćina ostavlja snažan dojam na sve posjetitelje, pa tako i na nas.
S obzirom na to da sam ja u kolicima, a grad brdovit, mislim da smo u jednom danu vidjeli maksimalno što smo mogli. Nažalost, iako nas je grad po svemu potpuno osvojio i oduševio, posjeta Chefchaouenu skupo nas je stajala s obzirom na to da smo se ovdje svi otrovali hranom.
Preostaje nam svega još par dana puta pa nastavljamo dalje prema samome sjeveru Maroka…
6.8.2025
