Postovana,

majka sam uskoro 4- godisnje djevojcice koja je vrlo emotivna, i oduvijek je povucena, vise s djecom nego s odraslima, mada i s njima nije preotvorena. Kao da ih se boji. Jako je vezana uz mene, nikad nije prespavala kod bake ili negdje, a samo ju ja uspavljujem (ponekad eventualno tata). Ne voli igraonice, boji se ostati tamo s djecom bez nas. Doma je vrlo zivahna, puna energije, vesela, i vrlo lako pokazuje osjecaje. Pametna je djevojcica, voli jako kad joj se cita, zna brojeve i slova, po svemu prosjecna djevojcica za svoju dob, rekla bih. Sama je odlucila prije godinu i pol skinuti pelene, mi ju nismo tjerali. Takoder, jos uvijek doji, ali jako rijetko, i to je sama prorijedila, vise me naprosto ne trazi, tu i tamo se sjeti. Uvijek se s njom moze sve dogovoriti, sto ne znaci da je uvijek poslusna, dapace, zna biti jako uporna u ostvarivanju svojih zelja, no ako suprug i ja ulozimo vremena i truda da joj objasnimo zasto nesto ne smije, prihvati to na kraju. Na situacije kada namjerno ne slusa, odnosno radi sto ne smije iscekujuci nasu reakciju, uglavnom ide “posljedica”, uzmemo joj neku igracku, kazemo da nema sladoleda, da nece dobiti smajlic za dobro ponasanje itd. U posljednje vrijeme poticemo ju na sto vecu samostalnost, jer zna se sama obuci, obuti, prati zube, jesti, ali joj se ponekad ne da, pa smo uveli “smajlice”, kad god nesto samostalno napravi. Nakon 10ak smajlica, mala nagrada. Naravno, ne planiramo ju unedogled tako nagrađivati i davati smajlice, vec samo dok to ne postane neka rutina. Ona i sama pokazuje sve vecu zelju da neke stvari radi sama, a jako se razbjesni ako ne uspije. U tom trenutku udara predmete ili pokusava mene, a mi uvijek odgovaramo isto -“Mozes biti ljuta, ali ne smijes udarati ili trgati stvari.” Ponekad odmah prestane, a ponekad zaprijetimo “Jos jednom i nema sladoleda.” Nikad ju nismo udarili, ponekad viknemo, kad bas svi napori ne urode plodom ili je jako opasna situacija. Sto se tice vrtica, sa mnom je bila doma do 3g, a onda je krenula u dva navrata, ali je jako malo isla – zbog korone. Sad je konacno prije 3 tjedna krenula opet, i ide u kontinuitetu. Dolazim po nju u 12h, znaci pola radnog vremena. Vrtic bas ne voli, jer kao sto sam napomenula, dosta je uplasena. Nikad ne radi drame, a ujutro prilikom rastanka, pocne malo plakati, ali se odmah smiri. Tete kazu da se drzi njih, a da ju one pomalo usmjeravaju na drugu djecu, i da za to treba strpljenja, sto u potpunosti razumijem.
No problem je u jednoj konkretnoj situaciji na koju ne znam kako bih reagirala. Od kad je krenula u vrtic opet (dakle ta zadnja 3 tjedna) se jos vise boji svega. Kad smo prije bile na igri kod male susjede koja je stara kao ona, njih dvije bi se skrivale, a ja ili mama te djevojcice bi ih trazile, a sad se boji skrivati bez mene. Također, u parkicu je cak znala bjezati (dok joj nismo objasnili da je to opasno), a sad se boji napraviti vise od 5 koraka, ako ja ne idem s njom. A najgore – pocela nas je traziti da ju ujutro prilikom umivanja, gledamo. Takoder, i kad u toku dana ide piskiti i prati ruke. Ali netremice. Ne smijemo ni pricati, niti nesto drugo raditi. Kad je suprug tu, ili baka, moraju i oni, i onda ju svi tako gledamo. Ako u nekom trenutku skrenem pogled ili joj popravim snalicu, uzasno se uznemiri. Jednom sam morala odjuriti jer je gorilo meso, uzasno je plakala, jako joj je to tesko palo. Mozda zvuci razmazeno, ali njoj je to (iz nekog razloga) istinski bitno. Ja ujutro imam vremena, ali voljela bih da dode u vrtic do pola 9h (to je nepisano pravilo vrtica), pa se zurim, a kad ona krene s tim, pomalo gubim zivce. Jer to traje i traje. Jutros sam izgubila kontrolu, zbog cega mi je uzasno zao, ali stalno se okretala provjeravati gledamo li ja i baka, i onda joj je calodont zamrljao haljinicu, ma sto cuda. I rekla sam joj da je dosta pranja zubi, zgrabila cetkicu, a ona u plac. I to jaki, i shvatila sam da je u teskom stresu. Moje je pitanje – s obzirom da teoretski imamo vremena ujutro, trebam li udovoljiti njenim “cudnim zahtjevima” da ju netremice gledam dok se umiva, ili ne? S obzirom da vidim koliko joj istinski to znaci, i s obzirom na vrtic, ne bih joj nikako htjela stvarati jos veci stres. A opet, bojim se da dugorocnim udovoljavanjem njenim zeljama, ne napravim lose za nju. Jos jedna napomena, kao skroz mala je imala kratak period gdje je pak ona nas htjela gledati dok smo na wc-u (otprilike dok se skidala s pelene), i udovoljavali smo tim zahtjevima, i prestalo je samo od sebe, a sad opet ponekad dotrci kad sam na wcu ili trazi da me gleda. Je li moguce da je to njen “ventil za stres”?
Eto, oprostite ako sam Vas zagnjavila presirokim mailom, htjela sam Vam pokusati pruziti sto veci uvid u njenu licnost, kako bi i Vama mozda bilo lakse odgovoriti. Hvala Vam puno unaprijed!
Srdacan pozdrav

Poštovana,

Reakcija koju opisujete može se lako protumačiti polaskom u vrtić što je za dijete sigurno velika promjena. Pritom se javljaju separacijski strahovi i strah od gubitka roditelja koji djetetu stvara nesigurnost. Pokušajte biti strpljivi još neko vrijeme dok djetetu vrtić ne postane rutina, a onda pokušajte polako korigirati ovaj oblik ponašanja uobičajenim metodama (razgovorom, ev. skretanjem pažnje). I dalje se trudite provoditi s djetetom čim više kvalitetnog vremena kada ste kod kuće. Ako se dijete i dalje bude tako ponašalo, posavjetujte se s odgojiteljicama i vrtiću i ev. dječjim psihologom.

Sretno i lijepi pozdrav.